Mary May u samoborskom Bunkeru - glazbena dezinfekcija duše
24.04.2021. 13:45
Samoborski je Bunker sinoć imao čast i privilegiju na svojoj pozornici ugostiti magične Mary May i njezin bend. Taj je scenarij izgledao otprilike ovako: njih je petero na pozornici radilo magiju, neku neobjašnjivu čaroliju, a nas je 70 u publici sjedilo skriveno pod maskama i slušali smo, začarani, očarani, izgubljeni u nekoj novoj dimenziji u koju su nas uspjeli odvesti u tek nešto više od sat vremena.
Neobjašnjivo je to koliko nam koncerti nedostaju, koliko su nam potrebni i kamo nas sve glazba može odvesti bez da se pomaknemo s mjesta. Unatoč činjenici da su nam facijalne ekspresije bile skrivene i da smo bili primorani sjediti daleko jedni od drugih, prostorom su se Bunkera s prvim zvucima pjesme ''Birdie'' proširile divne vibracije koje su prosule radost po svakome od nas, a četiri su metra kvadratna po osobi nestala, raspršila se po zraku zajedno s glasom Mary May u koji je teško ne zaljubiti se.
Njezina je pojava na pozornici toliko skromna, draga i simpatična, a svojim nas glasom (za koji tvrdim da je neka nadljudska sposobnost ili superpower) potpuno vadi iz običnosti i vodi na neka ljepša mjesta, ''Somewhere Else'', daleko od tih stolica na kojima smo sjedili u Bunkeru. Koliko god izlizano ovo zvučalo, nitko nije mogao ostati ravnodušan. Emocije su, bez sumnje, nadvladale svako biće koje se našlo u toj prostoriji, ali se izgubilo u vlastitom sanjarenju i vlastitom svemiru.
Uistinu je bio užitak gledati i slušati bend koji zna što radi, a koji je s glazbom povezan na nekoj višoj, mnogima nedokučivoj razini te je savršeno sposoban to podijeliti i s publikom. Sinergija se među njima osjećala u svakom trenutku, sa svakom odsviranom notom, nevjerojatno skladnom i tehnički besprijekornom. Energija koju bend ima čini se gotovo dječjom, dovoljno razigranom da se ne boje dati više od planiranoga te iznenaditi i same sebe, ali i dovoljno ozbiljnom da sviraju ''k'o veliki''.
Borko Rupena na bubnjevima i ostalim perkusijama pokazao je ogromnu (samo)kontrolu i smirenost koje su nas sve zapanjile, a priuštio nam je i groove zbog kojega smo se gotovo ustali i zaplesali. Marin Živković na saksofonu unio je posebnu profinjenost i eleganciju koja je svaku pjesmu učinila luksuznom, stapajući se na trenutke s Marynim glasom u predivnoj harmoniji.
Posebna je povezanost bila vidljiva između Jakše Perkovića na basu i Luke Čapete na gitari koji su ujedno i back vokali, a međusobno se savršeno nadopunjuju i čitavom nastupu daju dozu nevjerojatno pozitivne energije. Osim glasovno, Mary May očarala je i instrumentalno, svirajući violinu. Suvereno je i snažno vladala svakim tonom i svakom pjesmom, istovremeno nježna, slatka, prepuna osjećaja te snažna, čvrsta i žestoka. Previše bih pojednostavila kada bih tvrdila da se radi o iznimnom talentu – ovo je mnogo više od toga.
Zapravo je teško dovoljno vjerno prenijeti tu doživljenu ljepotu, htjela bih da ih svi čuju uživo, barem jednom u životu. Mary May jedna je od onih koje su samo naše, a zaslužuju čitav svijet. ,,Wow'', ponavljala je između pjesama u mikrofon, jedinu riječ koju je bilo moguće artikulirati u naletu svih emocija koje su nadvladavale razum. Instrumentalno i tematski slojevita, zamršena, komplicirana, u trenutku učini sve jednostavnim i kristalno jasnim - glazba koja te poučava ljudskim vrijednostima, tjera na instrospekciju, zagledavanje u sebe, poistovjećivanje, povezivanje, glazba koja donosi sve one ''Things You Can't Put Your Finger On''.
Iako pjeva ''Never Fixed Nobody'', ona popravlja, sastavlja sve prisutne. Dezinfekcija duše koja se na trenutke topi, a na kraju ponovno sastavlja obnovljena, u nekoj novoj i boljoj verziji.
