Koncerti

Malady Lane & Straight Outta Fridge @ Klub. (Rijeka) 05.04.

Malady Lane & Straight Outta Fridge @ Klub. (Rijeka) 05.04.

[caption id="attachment_720" align="aligncenter" width="547"]Iz Arhive Malady Lane @ Good Vibrations Photo by Julien Duval Iz Arhive: Malady Lane @ Good Vibrations
Photo by Julien Duval[/caption] Nenadano sam se u subotu našao u Rijeci u Klubu gdje sam imao priliku ponovno prisustvovati koncertu dvaju bendova iz kolektiva House of Pablo - Straight Outta Fridge i Malady Lane. Ova ćete dva benda često moći vidjeti zajedno na pozornici jer, naime, postave bendova se razlikuju samo u pjevačima. I premda imaju 75% istu postavu, glazba im je veoma različita. Kao što sam rekao, već sam vidio i jedne i druge uživo, te više-manje znam što mogu očekivati. To pravilo nije vrijedilo za njihov nastup u Rijeci jer su ipak tu bili svi klasični elementi svirke u hrvatskom stilu: promocija je bila slaba kao i posjećenost, u prvom redu su prijatelji i poznanici, a kod tonca je nekolicina entuzijasta koji vole svirke ili su možda preko nekog frenda čuli za bend. No, ne bih pisao o tome. Prerasli smo (ili se bar nadam) kritiziranje toga kako ljudi slabo dolaze na koncerte. Nije o njima riječ, nego o glazbi. Prvi su krenuli Straight Outta Fridge, bend koji svoju glazbu svrstava u funk/hip-hop žanr. Uvijek kažem da bez dobrog bubnjara nema dobrog benda. Ako se usuđuješ upustiti u stvaranje funka i hip-hopa, bolje imaj dobru ritam sekciju. Braća Jambrošić (Andro na bubnju, Luka na basu) su baš to: iskusni i kreativni glazbenici koji daju odličnu podlogu u pjesmama što gitari i vokalu olakšava posao, s time da se Hrvoje (gitara) nikako ne šverca već  ubacuje trippy dionice, kombinira s nekoliko efekata od kojih je wah-wah neizostavan i zapravo daje najveći čar. Između laganih cool riffova uleti i teška distorzija, nešto u stilu Toma Morella iz Rage Against The Machine, samo bez Morellovih solaža. Nauković (vokal) se uklapa u presliku RATM-a sa svojim stilom repanja/pjevanja, te ga nije strah ubaciti i pokoji scream tamo gdje se to traži. Dečkima očito nije smetalo što je odaziv bio slab. Popeli su se na pozornicu s „ma tko ga j...“ stavom i odradili odličan posao. Nauković je imao konstantnu komunikaciju s publikom što zapravo i približi ljude bendu, stvori povezanost, a i osnovna je funkcija frontmana. Mislim da je highlight nastupa bilo Naukovićevo skakanje sa pozornice. Uglavnom, želim dočarati da je bio jako energičan nastup što će i publika potvrditi. Nakon svake pjesme uslijedile su takve ovacije da sam iz prvog reda mislio da mi stotinjak ljudi stoji iza leđa u tom malom prostoru. Zamislite Red Hot Chilli Peppers u ranim fazama karijere pomješano s RATM-om.  Na prijašnjim koncertima nisam bio toliko očaran njihovim sveukupnim nastupom, ali čini se da je minutaža na pozornici narasla do te brojke da su dečki postali opušteniji i bolje prenose energiju publici. Nema sumnje da će se nastaviti razvijati u pravom smjeru. Jedina zamjerka koju imam je da su napisali tek mali broj pjesama. Dečki, hoćemo još! Smiješno mi je reći da su Malady Lane došli na stage jer je zapravo samo Kristian Štrbac (a.k.a. Chris Ian) preuzeo štafetu, tj. mikrofon, s time da je on naoružan još i s gitarom. Žanrovski je razlika između ova dva benda ogromna. Malady su više orijentirani prema rocku, odnosno grungeu, tu i tamo se osjeti škola Jerryja Cantrella u riffovima, s time da ima više upbeat dionica, te se u vokalu osjeti Cobainova prisutnost, ali ne u toj dozi da Chris gubi svoj signature glas. Glazba je dosta feelgood tona, za lagano mrdanje bokovima, ali i s djelovima koji će natjerati publiku na headbanganje i skakanje. Svirka od otprilike 50 minuta je stvarno proletjela, te je publika od nekoliko ljudi ostala nezasitna što su i pokazali pozvavši su bend na bis. I premda je Chris tijekom zadnje pjesme morao odložiti gitaru zbog puknute žice, vratili su se na pozornicu, te su odsvirali obradu od Nirvane da odaju počast Kurtu Cobainu na dvadesetu obljetnicu njegove smrti. Odsvirali su „Breed“, i naprosto razvalili. Dok su na kraju pjesme udarali zadnje riffove, publika je počela vrištati, fućkati i pljeskati, a ja sam pomislio „Sve super dečki, ali dok nešto ne razbijete, nije to Nirvana.“ Chris očito čita misli jer je u tom trenu svom snagom otresao gitaru od pod i otišao sa pozornice. Mislim da bi Kurt bio ponosan. Kao što sam rekao, vidio sam do sad po nekoliko puta ove bendove i mislio da znam što mogu očekivati. Dečki su definitivno pokazali da mogu iznenaditi čak i u ne tako perspektivnim uvjetima.   Tekst: Dino Peroš
Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."