Crème de la crème rocka u klasičnom ruhu Lisinskog
13.10.2018. 15:51
Kako najlakše klasikom privući publiku? Jednostavno. Napravite orkestralne obrade jednih od najpoznatijih rock klasika u povijesti. Užitak je zajamčen, dobra zabava također, a ni popunjenost dvorane ne škodi. Tako je ukratko bilo u Lisinskom ovaj petak.
Od samog početka bilo je jasno da nas je čekalo nešto iznimno. Krenulo je punom parom kad se „Comfortably Numb“ zaorila svom snagom. Kombinacija tri vokalistice odlično se uklopila u znatno elegantniji aranžman. Čak je i jedna od najpoznatijih solaža u rocku predstavljena u novom ruhu. No, bio je to tek preludij za uhodavanje, a ne finale. Temperatura se usijala uz muško-ženski duet i „Fireball“ te ženski solo kod „Paint it Black“. „Kashmir“ je prije svega najviše obilježena odličnom vokalnom izvedbom koja je mogla ići rame uz rame s Plantovom. Budući da je original imao vrlo snažnu orkestralnu pratnju, ova interpretacija nije suviše odskakala i doprinijela nečim novim.
foto: Rock The Opera, credit: Davorin Višnjić/Pixsell
Zato je fenomenalna izvedba „Who Wants to Live Forever“ satrla sve sumnje da je ovo bila tek puka preslika originala. Da Freddiejevu izvedbu nitko ne može zamijeniti, u to nema nikakve sumnje. No, sama orkestralna interpretacija nadmašila je inače vrlo plastičnu produkciju originala. „Smoke on the Water“ razvalila je punom parom, zamijenivši blues skoro vagnerijanskom dramatikom i umalo zapalila još jednu koncertnu dvoranu.
Za kratki predah od žešćih trenutaka nastupila je predivna verzija „Echoes“ obogaćena novom glazbenom raskoši. Čak se nije moglo zamjeriti izostanku srednjeg psihodeličnog dijela jer bi pjesma inače zauzela četvrtinu koncerta. Barem smo zato dobili efektivni par „The Happiest Days of Our Lives“/„Another Brick in the Wall (Part 2)“ prije pauze.
foto: Rock The Opera, credit: Davorin Višnjić/Pixsell
Ako dosad nije bilo očito da je netko gorljivi obožavatelj Pink Floyda – osim mene – kad su redom krenule „Shine On You Crazy Diamond (Parts I-V)“ zatim „Brain Damage“/„Eclipse“ nestalo je svake sumnje. Za nešto potpuno drukčije, dobili smo energične izvedbe „With or Without You“ i „Where the Streets Have No Name“. Poput originala, ove su interpretacije bile znatno izravnije što se tiče same izvedbe pa i nisu previše odstupale. Queen je nanovo poboljšan uz „Friends Will Be Friends“, stoga je prava šteta što nije bilo i starijeg materijala. Za novu dozu dinamike uslijedila je „Highway Star“ prije samog kraja i „We Are the Champions“. U klasičnom rock stilu, dobili smo i bis. A što bi bilo prikladnije za kraj takve večeri od „You Shook Me All Night Long“? Definitivno „The Show Must Go On“.
Bila je to odlična prilika čuti izvrsne izvedbe još izvrsnijih legendi. Da je trajalo malo dulje, nitko se ne bi žalio, ali i ovako je bilo u više nego dobro. Do idućeg puta se možemo nadati još raznolikijem repertoaru i još boljim izvedbama.
