The Jon Spencer Blues Explosion u Močvari
03.09.2015. 18:05
Protekla srijeda je bila toliko promjenjiva, promatrana kao jedan običan dan u tjednu, jednom od 52 u godini, da je to doista vrijedno spomena pri izvještavanju s koncerta. Kada se toliko vremenskih stanja promijeni unutar 24 sata, nužno za sobom vuče i činjenicu o jednakim promjenama stanja uma. No sve meteoropate, ili one poput mene što jednostavno pate čim se sunce skrije (suncopati?), sinoć je moglo "osloboditi" skrivanje u močvarna područja.
Metaforički rečeno, naravno, jer ono što se odigralo u kasnijim večernjim satima je zapravo bila razorna eksplozija u klubu pri trnjanskom nasipu. Opet metafora, jasno, jer nije zaista bilo ikakve detonacije već nas je posjetio bend što glasi za jednu od najboljih live izvedbi – The Jon Spencer Blues Explosion – i opravdao svoju reputaciju.
Ono što se "vidi iz aviona" kada preslušavate diskografiju dotičnih je kako su kroz kreativni proces stvaranja novog albuma odlučili u svoj garažni zvuk ubaciti stručke nekih udaljenijih žanrova, poput funka i hip hopa, što im je leglo, kako bi se reklo – ko` budali šamar, te se izrealiziralo u vidu najboljeg albuma u 25 godina stvaralaštva.
Točno po najavi, u 22 sata se trio penje na pozornicu te pokreće show pred prilično gustom publikom, što momentalno rezultira s previše stupnjeva unutar zidova kluba. Punih sat vremena uz male ili nikakve stanke su neumorno prašili, pa ipak otišli predahnuti desetak minuta dok se publika žestoko protivila kraju i bučila na sve strane, samo da bi ih na kraju uspjela dovući nazad i dobiti još 20-ak minuta zaključka giga. Konstantnim uzvikivanjem "Blues Explosion!" Jon nas je podsjećao koliko je i sam oduševljen svojim dečkima i svime što zajedno stvaraju, a kada imaš 10 albuma iza sebe je očito da si pronašao nekakvu čarobnu formulu. Koncert je, jasno, ipak bio usmjeren na novi uradak "Freedom Tower – No Wave Dance Party", a moram istaknuti izvedbu "Crossroad hop", u kojoj tako vješto i fino prebacuju ritam s divljeg rock`n`rolla na neki funky što udara u noge, da to očarava. Ipak, svoju jaku bluzersku stranu su pošteno potkrijepili tek pošto je gitarist izvadio usnu harmoniku dok je eksplozija kondenzirala na našim licima.
Jedine zamjerke cijelom gigu što razumljivost riječi pjesama i nije baš bila na nivou te iako puna močvara, pokazala se prilično mirnom u kompletu gledana, s obzirom na brz, divlji gig pun groova, no to ćemo probati opravdati visokim prosjekom godina prisutnih, dok za razglas ne nalazim baš opravdanja, ne.
Simpatični Jon se nakon koncerta ušuljao u močvarno dvorište te družio i fotografirao s fanovima, a i angažirao oko dežurnog DJ-a, kao i njegove muzičke kolekcije, materijalizirane u obliku hrpe vinila. Zabavljali su nas je tako još satima, i Jon i DJ, te upotpunili tu divnu večer.
Da ne slažem ponovo silne hvalospjeve Škugoru na odabiru i organizaciji, samo ću ustvrditi kako sam sinoć s njegovog konstantnog izraza lica mogla zaključiti da bi i sam sebi pisao iste – pogodit ćete – nisam ga susrela, a da nije imao Jokerov osmijeh!
Foto: Tomislav Sporiš (Ravno do dna)
