Mono, ali ne monotono
27.04.2019. 10:19
Oko nas postoje tehnički savršena iskustva. Ona kod kojih otprilike znate što očekivati, no nekako vas ipak svojom ljepotom i izvedbom ostavljaju, barem na trenutke, bez daha.
Možda ne pružaju mnogo strasti i romantike, ali spremni ste platiti i izdvojiti vrijeme kako biste ih doživjeli. Voziti Lamborghini ili Ferrari san je svakog ljubitelja automobila, no istodobno ga zanima kako je voziti bolid gdje je sve na svome mjestu – poput, recimo, Audija R8.
foto: Mono, credit: Kristina Vadas
Ima bendova, čak i u famoznoj domeni post-rocka, koji pružaju više strasti, neočekivanih trenutaka i improvizacije nego japanski Mono. Ipak, vidjeti i čuti tokijsku četvorku posebno je iskustvo, a takvo se pokazalo i ono sinoć u Močvari. Došli su nam Mono u sklopu dvostruke jubilarne turneje nakon punih šest godina i nastupa u KSET-u: bilježe 20 godina postojanja i promoviraju svoj deseti studijski album, ‘Nowhere Now Here’, izdan početkom ove godine. Filigranski preciznom svirkom u trajanju od gotovo dva sata oduševili su lijepo ispunjenu Močvaru i priredili nastup kakvog Močvara nije doživjela u posljednjih šest mjeseci, još od gostovanja Deafheavena.
foto: Mono, credit: Kristina Vadas
Na vrlo rani nastup čelistice Jo Quail nisam stigao (iako je sjajno gostovala na jednoj pjesmi Mono-a kasnije), no na Norvežane Arabrot jesam. Nastup sam odslušao s terase pa mi je nešto teže ocijeniti njihovu svirku, no radi se o bendu koji vješto izbjegava uske žanrovske ladice i isporučuje glazbu nalik The Birthday Party i ranom Caveu uz povremene izlete u noise i metal. Vrlo brzo nakon Arabrota na pozornicu su se popeli Mono te uz minimalno kašnjenje poveli nas na zvučno putovanje kroz svoj repertoar, kojim su uvelike dominirale skladbe s novog albuma.
foto: Mono, credit: Kristina Vadas
Da se razumijemo, Mono ne izmišlja toplu vodu. Unutar žanra koji je u vrlo kratkom vremenu ispucao svoje adute, nije im važno koje tonove sviraju, već kako te na koji način ih uklapaju u skladnu cjelinu. Najjače im je oružje uspostavljanje dinamike čitavog koncerta – zapravo ih ne možemo zvati samo instrumentalnim rock sastavom, nego i rock orkestrom, doduše bez maestra jer svatko od četvoro članova daje svoj podjednaki obol. Sve je unaprijed isplanirano, sve je savršeno izvježbano i odsvirano. Netko bi pomislio – gdje je tu gušt, gdje je tu rock’n’roll? Ali, itekako ga je bilo. Mono je japanska mašina koja daje ponajbolje od oba svijeta, svijeta preciznosti i sigurnosti te svijeta mašte i nepredvidivosti. Osjećate kako se pravovremeno i postupno dižu tenzije s početka prema sredini, a naročito prema kraju svirke, no bend vam ne da da budete u kontroli događaja – čas vas diže na najlakši oblak, čas vas pušta da gacate u soničnom blatu. Čitav zvučni doživljaj adekvatno je popratio i jednostavan, ali prodoran ‘light show’.
foto: Mono, credit: Kristina Vadas
Nakon sat i pol svirke glasni aplauz, pa bis. Još dvadesetak minuta u kojem je bend fizički dao sve od sebe da zadovolji publiku koja je to prepoznala i nagradila te uživala u furioznom finalu. Takav mi kraj, iskreno, nije bio po ukusu, možda su zadnju skladbu pomalo i nagrdili prenojzerskim završetkom, no gledajući čitav nastup, nije im za zamjeriti. Mono nikako nije bio ni monofon, a ni monoton: pružio je donekle očekivano, no zasigurno nikoga nije razočarao. Nadamo se novom susretu kroz koju godinu pa da vidimo u kojem će daljnjem smjeru bend odvesti svoju viziju post-rocka. Prema sinoć odslušanom, vjerojatno postupno prema elektronici, koja je već udahnula novi život zvuku benda na posljednjem albumu.
