Kikagaku Moyo u Močvari - Vrh japanske psihodelije
29.06.2016. 17:10
Uf. Kad sjednem (da ne kažem legnem) pisati koncertni izvještaj, obično već imam u glavi neku okvirnu viziju toga kako bi isti trebao izgledati. Znate i vi kako to ide – počeli su tad i tad, svirali to i to i bilo je tako i tako. Još pokoji pokušaj pošalice i poluzajedljiva opaska i amen. I sve bih to bez problema točno tako naveo i opisao i danas, da sudbina nije htjela (vjerojatno nema veze sa sudbinom, ali pustite me da si lažem) da ovaj report bude baš s koncerta benda Kikagaku Moyo. Ta činjenica otvara još toliko tisuća različitih perspektiva da se na kraju sve spoje u jednu veliku, sveobuhvatnu. Ali "problem" s njom je taj što riječi kao jedna vrlo prizemna kategorija prosto nisu baš pravi način za opisati jedno takvo transcendentalno iskustvo. Da imam imalo likovnog talenta, ovaj bih vam report radije naslikao. Hoću reći, slobodno vi skrolajte i čitajte dalje, ali nemojte očekivati da ću vam uspjeti dočarati atmosferu, energiju i glazbu koja riječima nije opisiva. Had to be there.
U biti, solidne su šanse da i jeste bili tamo. Dobri stari i uvijek dobrodošli drug Hype je ovom prilikom ponovno odlučio zaustaviti svoj zvrk na obali Save, tako da smo se našli u nevjerojatnoj situaciji da fizički nema mjesta za svezati bicikl nigdje. Eto prve (vjerujem i jedine) mane trendu opće biciklizacije kojeg i sam svim srcem podržavam, čak i unatoč netom spomenutoj jučerašnjoj patnji. Htio sam reći, odmah je po tome bilo jasno da nas unutra čeka gužvica. I zaista, 350 (totalni blef, ne držite me za riječ) ljudi na jedan ljetni utorak uz cijenu karte od 45/60 kuna za bend iz Japana koji nije nešto ludo popularan u globalnim okvirima i nikad prije nije svirao ovdje je definitivno vrlo ugodno iznenađenje. Koje sa sobom nužno donosi i poneku zamjerku:
1. uštogljenost, pozeraj i snobovština dijela ljudstva, ali ništa čime bi valjalo previše razbijati glavu;
2. ekstremna vrućina koja me tim više smetala jer mi se činilo da sam ja jedini koji se znoji kao poremećen i ide zabijati glavu pod mlaz hladne vode svakih deset minuta.
No, pređimo mi na bitno... Naime, Kikagaku Moyo. Malo mi je neugodno pisati vam da sam se osjećao kao da sam popio litru acida dok su svirali, ali što kad jesam. Iako sam u osnovi osobno više vezan uz neke sasvim drugačije glazbene pravce čijim je pobornicima ovakva hipijana predmet sprdnje, pa čak i mržnje, ja mirne duše ustvrđujem da mi je jedan ovakav koncert (to jest ne jedan ovakav, nego baš ovaj!) na duševnom planu donio više nego svi punk gigovi ove godine zajedno. Ovi su dugokosi mladići proniknuli u sve drevne tajne svih svjetova. Ali nam to ne nabijaju na nos valovima pretenciozno preseravateljskih stihova (a čak i da to rade, ionako ih ni riječ ne razumijemo), nego nam ih polako otkrivaju na najbolji mogući način – mističnom feel good mantra muzikom koja unatoč tome što dolazi s dalekog istoka zvuči toliko blisko i razumljivo, kao da izvire iz nas samih. Umalo da nisam počeo o tome kako smo svi mi ionako samo jedna kolektivna energija, bolje da se zaustavim na vrijeme.
Petorica su – dvije gitare, bas, bubnjevi i sitar. I izgledaju neopisivo simpatično i dobronamjerno, sa slatkim osmijesima na gotovo pa dječačkim licima. To sam primijetio tek tamo negdje pred kraj giga, kad sam konačno uspio otvoriti oči i uopće osvijestiti što se to točno oko mene događa. Do tad sam uglavnom pažljivo i brižno navođen njihovim zvučnim naputcima vrludao kroz dimenzije orijentalnih folk motiva duboko natopljenih onom istinskom prirodnom oriđiđi psihodelijom koja se najčešće javlja na nekom proplanku na rubu šume. Dok sam ih slušao doma prije koncerta, ustvrdio sam kako se radi o simpatičnoj pozadinskoj glazbi za popodnevna lješkarenja. No, iako su nominalno predstavljali stvari s posljednjeg albuma "House In The Tall Grass", uživo se nisu držali samo zadanih albumskih gabarita, već su vrludali u svim smjerovima u vječitoj potrazi za stvaranjem savršene zvučne slike. Da, siguran sam da je dobar dio toga bila improvizacija. Jer ono je jednostavno preintenzivno i preposebno da bi se moglo samo tako uvježbati i odsvirati. Dojam je da, osim očiglednom sviračkom kompetentnošću, svaki od mladića raspolaže i određenim kristalno jasnim spoznajama o željama, mogućnostima i navikama ostale četvorice, što im omogućava da s lakoćom odsviraju što god zamisle. A pritom i nama koji tome svjedočimo pruže jedno predivno iskustvo koje se može opisati kao trans.
Blage veze nemam koliko dugo su svirali. Moglo je biti sat, dva ili tri. Meni se istovremeno činilo kao sekunda i sto godina. Znam samo da, kad su jednom odsvirali bis i naklonili nam se, nisam bio jedini koji je osjećao iznimnu potrebu da se opet vrate i nikad više ne odu. Dokaz za tu teoriju imam u tome što nas je pedesetak urlalo, pljeskalo i zavijalo još barem pet minuta nakon nastupa u nadi da će nam se smilovati. Ništa od toga, DJ je upalio muziku a mene je oprala neka čudna tupa bol u tijelu i zujanje u glavi. I žamor me ubijao. I htio sam im se šćućuriti u kombi da me povedu dalje, smatrao sam nepravednim da je ovo jedina prilika u sljedećih tko zna koliko da mogu ovo čuti. Što je tu je. Hvala bendu što se sjetio postojati, hvala svima koji su se sjetili zvati ih, hvala toncu, šankerima i hvala zaštitarima. Hvala na pozornosti. Do tipkanja.
