Cheena u Močvari - što se dogodilo?
29.11.2016. 11:25
U nekim idealnim, a samim time i teško ostvarivim okolnostima, svi bismo mi muzički novinari odlazili na koncerte bez trunke predrasuda ikoje vrste, spremni da nam bend isključivo svojom muzičko-scenskom prezentacijom skroji impresiju koju ćemo onda prenijeti štovanom čitateljstvu. No, naravno da je takvo što utopija, i naravno da su prethodna očekivanja kurve. Nekad su ona minimalna, pa bivamo ugodno iznenađeni i čini nam se da je gig bio puno bolji nego što u biti jest, a nekad su ona vrlo velika, pa ostanemo razočaraniji nego što bismo možda trebali biti. Potonji se slučaj u svom svome sjaju i čistoći dogodio meni na ovom koncertu benda Cheena u Močvari. Tako da mi je, iskreno, dosta teško uopće pisati ovaj report. Jer došao sam tamo s primišlju kako ću im rado i s guštom pisati hvalospjeve, a sad me pak kopkaju brige kako da vam čim bezbolnije objasnim koliko je sve to skupa bilo loše.
U određenoj, ali puno, puno manjoj mjeri, slična shema vrijedi i za predgrupu. To je bio Dog's Beach. Nedavno su nastupili već u Čvari, prije Levitation Rooma. Ja sam tad, kao što će se horda naših vjernih okorjelih čitatelja sigurno sjetiti, zakasnio bio na njihov nastup. No, bila je to večer dobrih vibracija i genijalne atmosfere, tako da su mi svi cijelu večer ozareno pripovijedali kako je prava šteta da ih nisam vidio jer su stvarno genijalni. I ja sam im u to povjerovao, zašto ne? U međuvremenu su se iz instrumentalnog sastava preobrazili u vokalno-instrumentalni, mikrofon je zaposjela Martina, bivša pjevačica Koboka i I Do. Djevojka je to iznimno ugodne boje glasa i odličnih interpretatorskih sposobnosti, tako da je to sigurno dugoročno gledano dobra stvar za bend. No, te večeri su i ona i ostatak benda i publika i tonac i redari i glavni bend patili od jedne nezgodne dijagnoze – svi su naime bili suzdržani. I sve je nekako bilo čudno, ukočeno, neugodno. Poznat vam je sigurno taj osjećaj, morao vam se tu i tamo dogoditi. Kao ono kad se odete naći sa super prijateljem s kojim vam je inače krasno i imate uvijek puno zajedničkih tema, ali se iz nekog razloga nadvije neki oblak čudne anksioznosti u zraku pa druženje prođe u mučnom i usiljenom tonu i jedva čekate da završi. Eto, tako bih ja opisao cijeli ovaj koncert. Čak ne toliko Dog's Beach koliko Cheenu, Dog's Beach je bio u redu. Sasvim korektni i kvalitetni, iako ne i dovoljno upečatljivi. Ne znam kako je to točno funkcioniralo bez vokalistice, pokušao sam zamisliti da sviraju tu istu muziku bez teksta i zaključio sam kako bi vjerojatno plesala na rubu toga da postane poput onih stvari koje se na YouTubeu mogu naći pod naslovima u stilu „Music for Studying and Meditation 24 Hours“ ili „3 Hours Relaxing Music Evening Background“. Naravno da pretjerujem, ali jasna vam je poanta – vokal je ono što ih podiže iz pozadinske glazbe (u kojoj nije toliko bitno tko što odsvira koliko da stvore određenu atmosferu) u poziciju punokrvnog benda, tako da je sad na njima da se nose s tom ulogom i aranžiraju možda mrvicu „definiranije“ udare na naša čula nego što su to ovi lagani magličasti psych podražaji. No, sve ovo treba uzeti s ogromnom dozom rezerve, ovaj gig nipošto nije bio pravo okruženje za iznositi ikakve ozbiljne zaključke. Velim, publika je od početka, iako ne malobrojna, bila neobjašnjivo sterilna i nezainteresirana, doslovno kao da smo svi skupa tamo dovedeni pod nekom vrstom prisile. Nisam psiholog i stvarno ne znam kako objasniti takve neke fenomene, ali sam siguran da ću Dog's Beach imati priliku posmotriti i u nekim sretnijim okolonostima, nitko sretniji od mene ako tad budem mogao zaključiti kako im muzika ima ipak jasnije konture od ovoga što se meni sad činilo. Jer definitivno su bend koji čovjek želi voljeti, kul im je spika i koncept. Nose vintage košulje i sakoe, imaju čudnovate velike pseće maske na glavama, sviraju neke otkačene instrumente koji imaju cjevast izgled, i općenito su dosta zavodljivi. Ovo im je bila tek treća ili četvrta svirka, a prva s pjevačicom, tako da sam vjerojatno malo prestrogo pristupio njihovoj problematici - savršeno je normalno da se jedan tako potpuno nov bend treba još do kraja izdefinirati. Ja im od srca želim da im to uspije čim prije, sama činjenica da osjećam potrebu biti puno impresioniraniji njihovim nastupom nego što sam to bio sad govori da im je potencijal više nego očigledan.
Otišao sam u pauzi koja je uslijedila s drugom vani na livadu ispiti malo „zbuksanoga“ vina, i rasapoloženje nam se instantno rapidno popravilo. Tih je desetak minuta bilo, na našu žalost, najbolje što smo u Močvarnoj priči te večeri dobili. Povratkom unutra nas je opet obuzeo taj crv nelagode i anksioznosti (a uvjeravam vas da nismo bili jedini), sličan onome koji se javio onomad prilikom traume zvane koncert Otrovne Kristine u Tvornici. Odmah se dakle u zraku dalo osjetiti kako Cheena vjerojatno neće prirediti nezaboravan koncert, jer to jednostavno nije bila takva večer. Ali da će baš biti ovoliko bezlični i mlaki kao što su bili, e to stvarno ni najveći pesimist u meni nije mogo predvidjeti. Riječ je dakle o bendu sastavljenom od ljudi iz same kreme njujorške underground scene – Anasazi, Crazy Spirit, Hank Wood & The Hammerheads, Dawn of Humans i Pharmakon su dali svako po jednog člana ili članicu u ovu „supergrupu“ koja postoji par godina, a ove su izdali svoj dugosvirajući prvijenac „Spend The Night With...“. Za razliku od matičnih im projekata, u kojima njeguju sve od gremlinskog dementnog kreveljenja iz kanalizacije do mračne industrial pilane, ovdje su se odlučili da će rokati nešto ipak dosta konvencionalnije. Nešto što smo već dosta puta čuli, i nešto što njima, barem na ovom nastupu, nije pošlo za sviralima ni približno tako dobro replicirati kao što smo mislili da će poći. To „nešto“ je glam rock i garage punk koji ih stavlja na pola puta između The Gun Cluba i The Flesh Eatersa s jedne, odnosno Kissa i New York Dollsa s druge strane. Osim što im glazba sama po sebi, ispostavilo se, stvarno nije nešto posebno intrigantna (kolokvijalno bi se reklo da joj fali „putra“), i što je atmosfera bila takva kakva je, bilo je tu još par problema. Prvi i najveći se manifestirao u obliku frontmena. Ne pamtim kad se dalo vidjeti tako antipatičnu i usiljenu ličnost za mikrofonom, odmah mi je lakše što njegov matični Crazy Spirit zasad još uvijek nije posjetio Zagreb. Pijano je mumljao i nešto seruckao cijelo vrijeme, držeći se kao da je uvjeren da ja to nešto najzabavnije na svijetu. Osjetilo se da nas nije kupio i da nam iz trenutka u trenutak sve više ide na živce, sve do momenta pred kraj nastupa kada nam je objasnio da ako volimo Kiss kažemo „Yeah!“. Nitko, ali doslovno nitko nije rekao „Yeah!“. Eto, mislim da je to najbolja slika stanja stvari u Močvari te noći. Drugi problem je taj što su se članovi benda vidno napili prije koncerta. To ne mora nužno biti problem inače, dapače. Ali ovaj put je bio, u više navrata se dalo primijetiti da im ni samima nije do kraja jasno gdje su se točno pogubili. Činjenicu da su pijani je vokal pokušao odmah na početku giga opravdati time što su ih skidali do gola na slovensko-hrvatskoj granici, pa su onda eto kao od šoka morali popiti malo. Eto, sad i to znate.
Odsvirali su desetak stvari, svakom novom je podrška bivala sve slabija. U početku kao da smo živjeli u nadi da će se nešto izroditi iz svega toga, ali do kraja je sve preraslo u vrlo anemičnu i ispraznu seansu koju ćemo brzo zaboraviti. A dobro, u dugačkom nizu vrlo uspješnih koncerata njujorških pankera u našem gradu zadnjih godina, po zakonu velikih brojeva se valjda morao dogoditi i jedan ovakav kiks. Svim sviračima ćemo lako oprostiti, upravo stoga što su nam u prethodnim epizodama pokazali da nas umiju impresionirati. A vokalu ćemo isto, čisto jer smo milosrdni i milostivi, sa zadovoljstvom pružiti drugu priliku da nas impresionira u slučaju da naleti u ove krajeve svijeta s Crazy Spiritom. Publike ima. Nije nešto poremećeno brojna, ali je ima. To je možda i najpozitivniji zaključak koji se iz ovog koncerta mogao izvući, tako da bi bilo u redu da okončam report s njim.
