Uranium Club za nedjeljni Attack
22.11.2016. 18:12
Daleko, daleko, iza trideset i sedam gora, postoje te neke izdavačke kuće tipa Static Shock, Toxic State i tako to. Riječ je o labelima koji okupljaju, da prijeđemo odmah na stvar – neke od najboljih, najoriginalnijih i najzanimljivijih punk bendove današnjice. To je tako, kad vam kažem. I sad, nisam siguran kako i kad se točno dogodilo to da su poduzetni mladići iz zagrebačkog Doomtown Recordsa došli do stadija da nam to mogu omogućiti, ali zaista se čini da koji god bend s tih prestižnih američkih etiketa krene na turneju po našem dobrom starom kontinentiću, Zagreb mu je doslovno nezaobilazna destinacija. Pripomoglo je to posljednjih godina u našem gradu stvaranju jedne sasvim zasebne, punk Doomtown publike, koju niste mogli primijetiti ni na Dead Kennedysima ni na Cirozi jetre, ali je zato opet ove nedjelje napunila Attack do jedne skroz solidne razine.
Na priču o friškom i aktualnom američkom bendu koji nas posjećuje na svojoj prvoj europskoj turneji smo velim, sram li nas razmažene bilo, već lagano navikli. Ono što je pak na ovom gigu bilo pomalo iznenađujuće, i samim time ga činilo još privlačnijim, to su predgrupe. Predgrupe koje nismo nužno očekivali, ali smo im se zato još više radovali. Prva od njih bili su Crni dani u Vatikanu. To je bend za kojeg se tu i tamo da čuti da nešto zasvira, ove godine su izdali i svoj drugi EP u podužoj karijeri, ali su i dalje ipak pripadnici opskurnije strane scene. Ovdje ih je ispratilo četrdesetak ljudi, i imalo se što za ispratiti. Nastupaju u formaciji bez basa, sve je natopljeno velikom, glasnom i bogatom dozom klavijatura, čije su melodije vrlo creepy i neugodne, pa u kombinaciji s nakaradnim vokalom Pokojnog Đinđića, koji na polu-šaljiv način pjeva/recitira raznorazne mračne i poremećene sličice o krvoločnoj djeci noći, soli na Isusovoj rani, suicidu skokom s 27. kata, i ostalim sličnim intrigantnim pjesničkim motivima, izazivaju zanimljiv osjećaj u želucu. Da stvar bude strašnija, uglazbili su čak i pjesmu dr. Franje Tuđmana "Biti i mniti Svemiropolisno", pred njom su i najhrabrijima zaklecala koljena. Bend bih otprilike opisao kao dark cabaret/synth punk tvorevinu koja u mnogome, kako afektiranim izričajem vokala, tako i tematikom pjesama, podsjeća na spoj rafinirane poremećenosti londonskih The Tiger Lilliesa i dementnog nekro sevdaha zagrebačkog Dekubitusa. Te bendove smatram izvrsnima, tako da je lako zaključiti da su mi se i Crni dani prilično svidjeli. Nastupali su nešto malo više od pola sata, pritom su odsvirali sve pjesme s novog EP-a i još poneku – među kojima nažalost nije bio stari hit "Klaus", kojeg jako želim čuti uživo. Bespredmetno bi bilo sad baljezgati kako bend ima potencijala za tko zna što sve ne, konstatirat ću samo kako se čini da su u posljednje vrijeme malo "zgusnuli" bendovske aktivnosti (izdanje, svirka prvo u Močvari pa sad ova ovdje), tako da se nadam da će se prometnuti u stalan faktor na gradskoj underground sceni. Mislim, sviraju muziku kakvu nitko drugi tu ne svira, a još ju usto i dobro sviraju, tako da za njih sigurno ima mjesta.
Šlagvort na kraju je nastupio drugi. Njihov je nastup, osim šlagvorta na kraju još jednog tjedna u našim životima, bio i svojevrsni šlagvort na kraju karijere Šlagvorta na kraju, ako je za vjerovati najavi. Nisu ih zavrtili na CMC-u ni na Anteni u tih par godina što su postojali, ali ipak se može konstatirati da su postigli ponešto. Snimili su par EP-eva i jedan vrlo dobar album, a bogme i odsvirali jednu sasvim konkretnu brojku koncerata po državi i inozemstvu. Zašto se raspadaju, to nije poznato, ali se na ovom koncertu nije dalo primijetiti da postoje ikakvi problemi među članovima benda, dapače – zvučali su možda i usviranije i nabrijanije nego prije. Labuđi pjev, valjda. Odsvirali su sve pjesme sa spomenutog albuma "Dobar povod za repliku", pritom nisu gubili vrijeme na komunikaciju s publikom ili tome slične aktivnosti zbog kojih bi ih se bilo moglo okriviti za pokušaje stvaranja dobre atmosfere. Onomad bijah napiso, potaknut mizernom brojkom lajkova na Facebooku i posjetitelja na koncertu, kako prijatelji ljudi iz ŠNK-a očito nisu nešto zainteresirani za njihovu svirku. Tu dijagnozu sada povlačim, 15 do 20 ljudi u publici za vrijeme njihovog koncerta je odavalo veliki broj znakova po kojima se dalo procijeniti da su došli poslušati samo Šlagvort i u suprotnom im ne bi bilo ni u primisli pohoditi ovakav neki gig. Od dosta širokog dijapazona stvari koje post punk može obuhvatiti, Šlagvort na kraju svira (odnosno "je svirao") onu ponajbolju – rastrzanu, glasnu, žestoku, otuđenu i zbunjenu, nimalo depresivnu, nimalo mlaku, nimalo hipstersku. I čini se da su postajali sve bolji i bolji, pjesme su im imale sve više smisla i prestavljale su zaokruženije, kompaktnije cjeline. Ma znate što ću vam ja reći, nekako sam u biti skeptičan prema toj priči o raspadu. Koliko mi je poznato, gitarist Marko je autor sve glazbe i tekstova, ne bi me iznenadilo da u nekom trenutku okupi neke nove ljude i nastavi rokati ove stvari. Sudeći po ovom nastupu, ima dovoljno razloga za to.
Iz Minneapolisa nam je stigao Uranium Club. Još je tijekom predgrupa i u dvorištu bilo savršeno jasno tko su ljudi iz benda, izgledali su i ponašali se "čudno" i "drugačije". Kao da nisu sasvim nogama na zemlji, pogubljeni, zamišljeni, strani. Basist je cijeli nastup Šlagvorta ispratio zapiljen u jednu točku bez da se pomaknuo i milimetra, naprimjer. Mystic Inane, Bad Noids, Uranium Club..., Doomtown nam, osim izvrsnih bendova, redovno dovodi na razmatranje i vrlo zanimljive persone. Nego, za vrijeme Uraniumove svirke se klub fino popunio, a taj je dojam dodatno pojačavala sad već učestala činjenica da je gig bio na podu. Bend je nov, imaju jedan 12'' i jednu singlicu dosad, a ubrzo im izlazi i novi album - podarili su nam pokoju stvar sa svakog od tih izdanja, odsvirali su deset pjesama. No, i to je bilo sasvim dovoljno da ovaj nastup instatno katapultira u ponajbolje koje je Attack u zadnje vrijeme vidio, dakle stvarno su razvalili. Njihov je punk baziran na repetitivnosti u osnovi vrlo banalnih dionica, i recitiranju naočigled besmislenih stihova. Na papiru to zvuči kao dosta riskantna brija, lako može zabrazditi u dosadu i zamor. No, Uranium Club su majstori građenja suspensea promjenama u tempu i dinamici, i svim ostalim sitnim ali tako bitnim aranžmanskim zahvatima zbog kojih su im pjesme u biti bile tim zanimljivije čim su duže trajale. Pohvale idu i za scensku pojavnost , naročito omalenom gitaristu koji je bacao na Woodyja Allena i zabavljao nas svojim specifičnim plesom koji se svodio na sićušne korake u svim smjerovima. Atmosfera u publici je od početka bila dobra, približili smo im se na milimetar i sa zanimanjem upijali kako se to uz minimalističku svirku može zvučati tako maksimalno dobro. Jedan vrhunac je bio negdje na sredini giga, za vrijeme aktualnog singla "Who Made the Man?" koji je valjda najbolja punk stvar koju sam čuo ove godine, a još jedan se dogodio pred kraj kada se na tisuću komadića razbila staklena boca (sami su si to prizvali, među pjesmama su stalno puštali zvuk razbijanja stakla), a pao je i iznenadni pogo na kratkom bisu.
Nedjelja me inače navikla da od nje nemam velika očekivanja, ovaj put moram priznati da sam ih čak i imao – njušio sam super gig. To se obistinilo u potpunosti, sva tri benda su bila odlična. Doomtown svoje prste ove jeseni ima još u koncertu supergrupe Cheena ovog petka u Močvari, nakon čega im slijedi poduža stanka, tako da – doletite u 'Čvaru, ne možete pogriješiti.
