Kako je Destruction Unit opravdao svoje ime
13.07.2016. 16:05
Prošla su ona vremena kada je s prvim danima srpnja isparavao i zadnji trag koncertnih zbivanja u Zagrebu. Prošla su u potpunosti, sad je već došlo do stupnja da je čovjeku žao otići na festival da ne propusti sve te izvrsne gigove koji se u međuvremenu događaju podno Sljemena. Zadnji od takvih koje sam ja odlučio pohoditi ove sezone, prije nego dignem sidro i razvijem jedra na par mjeseci, bio je gig Destruction Unita u Attacku. Nisam ni bio svjestan, moram vam priznati, koliko je to u biti logična odluka. Ako tražite bend koji će vas potjerati iz grada, nema prikladnijeg od ovog. Mislim to u najboljem mogućem smislu, dakako
First things first, predgrupa je otkazala. Trebao je to biti Ill Wind (koji je nedavno izdao i prvo izdanje), ali nije se dogodilo. Nešto je bubnjar imao nekog posla, ako se dobro sjećam. Tako da se otvorilo iznadprosječno puno prostora za cirkanje u dvorištu i bacanje laganih ljetnih spikica o tome gdje smo bili, što smo radili, gdje ćemo biti i što ćemo raditi. Vrijedi spomenuti da je Tomi Demencija bio iznadprosječno razborit, te da se, osim očekivanog ljudstva, ukazala i još poneka faca koju se ne viđa tako često na koncertima ovog profila. Tako da je dvorište bilo sasvim fino popunjeno, a ni u klubu poslije nije bilo praznjikavo. Jednom je netko mudar rekao da su ti ljetni koncerti uvijek „hit or miss“, ili dođu svi koji su još u gradu ili se ne pojavi nitko. Ovaj smo put nasreću čini se ipak bili bliže ovoj prvoj varijanti.
To je dobrim dijelom jamačno zbog toga što se nije radilo o svirci nekih tamo anonimusa. Ne, Destruction Unit je bend koji uživa određeni renome u tom indie punk svijetu, još otkad je prije desetak godina u njemu djelovao Jay Reatard. U međuvremenu su poizdavali još masu albuma i odsvirali masu koncerata, pa je zbilja bilo krajnje vrijeme da nam se ukažu. To je ukazanje otpočelo oko jedanaeste ure i nije trajalo više od 45 minuta. I dobro da nije, jer bi u suprotnom bilo mrtvih. Na albumima taj njihov miks distorziranog garažnog punka i psihodeličnih pasaža zvuči zgodno i posebno, ali mislim da nitko nije mogao biti pripremljen na ovakav poremećeno snažan zvučni udar koji su nam u Attacku sasuli u glavu. Vjerujte mi, stvar je stvarno prešla svaku mjeru. Uvjerljivo najglasniji koncert na kojem sam ikad bio, ništa My Bloody Valentine, ništa A Place to Bury Strangers. Još sam kao ostao bio začuđen zašto se narod boji prići sasvim blizu stejdžu i herojski zauzeo mjesto u prvom redu. Žalim zbog tog poteza, sluh mi se još uvijek nije do kraja oporavio. A što se tiče same večeri koncerta, nakon njegovog kraja puna 2 sata nisam čuo apsolutno ništa i jedino što sam mogao percipirati je dojam da mi netko turira kombajn u mozgu. A to je iskustvo, na kraju dana, prilično psihodelično. Tako da je bend u biti, bar što se mene tiče, uspio u svojoj namjeri. U potpunosti. I to na iznimno nekonvencionalan način. Nisu mi psihodeličan efekt, kao što je to uobičajeno, gradili pažljivo slažući razne melodijske niti koje bi me svojom strukturom dovodile do izmijenjenog psihičkog stanja. Ma kakvi, oni su tome pristupili iz jedne potpuno druge perspektive, dostojne njihovog imena. Vozili su u suprotnom smjeru ali su svejedno stigli na cilj, srušivši i uništivši pritom sve što im se našlo na putu.
U tome im je nemalo pomogla činjenica da su imali čak četiri gitare. Inače ih imaju „samo“ tri, ali smo ih ovom prilikom imali čast gledati s pridruženim članom, Donom Bollesom iz Germsa. Kojeg sam primjetio tek nakon pola sata koncerta budući da je sve bilo jako zadimljeno i mistično, a zid buke je bio toliki da nije bilo teoretske šanse da razaznate što koji instrument točno radi. Plus što sam većinu vremena proveo žmireći, valjda u želji da bar malo prištedim druga osjetila, kad sam već osvijestio da se sa sluhom mogu pozdraviti. Koje su pjesme točno svirali, to mogu samo nagađati. To ne bih znao ni da sam najveći fan. Ne znaju ni oni vjerojatno. Ne znam ni jesu li nam se obratili uopće između pjesama. Ne bih im prepoznao lica da ih danas vidim na ulici. Bis uopće nisu ostavili kao opciju, poištekavali su sve kablove jednom kad su se nakon završne desetominutne provokativno nedefinirane naslage zvuka uklonili s pozornice. Velim, puno klasičnih koncertnih postulata je dovedeno u pitanje i oboreno tijekom ove destruktivne epizode, a takva su iskustva uvijek puno upečatljivija i moćnija od onih kad vas nominalno izvrstan bend ostavi unutar comfort zonea. Hoću reći, ja zbilja ne mogu garantirati još uvijek da su Destruction Unit nužno odradili koncert kojeg će prosječan posjetitelj smatrati genijalnim. Ali sam zato sasvim siguran da su na svakoga od prisutnih ostavili vrlo jak dojam, kakav god on bio. A to je ponekad sasvim dovoljno.
