INmusic 2015. - Dan prvi
23.06.2015. 15:42
22. lipnja bio je rezerviran za otvorenje jubilarnog, desetog izdnaja, Hrvatskog najpoznatijeg open air festivala, INmusica. Po službenom priopćenju organizatora otvorenju na zagrebačkom Jarunu svjedočilo je oko 25.000 posjetitelja.
Čast da otvore festival imali su Mel Camino, pop rock bend iz Velike Gorice, s dva albuma iza sebe, a jednim u pripremi. Pred tridesetak ljudi su predstavili autorske uratke te pokazali sigurnost u riffove iza kojih se kriju, te spremnost na veće nastupe s obzirom da su se jako dobro snašli na glavnom stagu. Sljedeći su na redu bili Clone Age, čakovački bend s dva snimljena albuma koja su predstavljali pred duplo više ljudi no što se maločas pred glavnim stagom našlo, ili mi je oko zavarao omjer veličina World stagea i posjetitelja. Dečki deru progresivni rock pun žestokih solaža s kojim su nabrijali ekipu za sljedeći bend što je spremno čekao, ponovo, na glavnoj bini. Ovo što nas je iduće snašlo je mom uhu bolje leglo od prethodnika, a radi se o britanskom bendu Katalina Kicks koji su neobuzdano prašili glavnom binom unatoč publici koja je tek pristizala ili opušteno uživala sjedeći na još friškoj jarunskoj travi. Sviraju uvjerljivi garažni rock, onaj izvučen iz dalje prošlosti, u modernijoj varijanti, ali bez prikupljanja ideja iz drugih žanrova. Jedina zamjerka – izrazi lica, svima redom mrtve ozbiljne face, ne znam čemu, zašto, pored toliko veselih i rasplesanih posjetitelja. Ponovnim odlaskom do World Stagea, dočekala nas je vrlo simpatična pojava, a radi se o hrvatskoj kantautorici sjajnog vokala, Meliti Lovričević koja je uz pratnju akustičnog kvarteta (kojeg čine klarinet, dvije gitare i kontrabas) nastupila pod imenom Mel & Django Jet. Prenijeli su strašnu količinu opuštenosti svojim slušateljima, dok su neodoljivo podsjećajući na Zaz, prenosili jazz gypsy swing i odvukli nas u dobre stare tridesete.
Sljedeći na popisu se našao simpatični Frank Turner koji je sa pratećim sastavom The Sleeping Souls neočekivano odnio titulu nastupa 1. večeri. Digli su prašinu, usudim se reći, više nego njegov prezimenjak Alex s Arctic Monkeysima prije par godina. Pred barem tisuću ljudi su predstavili slatkasti pop rock koji uživo pruža puno više no na studijskim izdanjima, Frank svojom energijom unosi mnoge zanimljivosti i zaraznu atmosferu u redove posjetitelja, a emocije mu "cure" s lica. Na hrvatskom nam je ispričao kako prisustvujemo 1693. Nastupu, no 1. u Zagrebu te se ponosno razbacivao s par fraza koje je uspio, unatoč težini našeg jezika, savladati i uveseljavati nas istima. Energijom, veseljem, živošću publike i, naposljetku, pjevanjem svoje pjesme na hrvatskom jeziku (izdvajam stih "Ne može svatko biti Mišo Kovač"), Frank nam je postao prijatelj i uvijek dobrodošao glazbenik na naše prostore.
Tada je došlo vrijeme i za otvaranje Hidden stagea za što su bili zaduženi Čao Portorož, bend iz Ljubljane, koji se naziva punk rock nebulozom te kao što su i sami najavili, nisu nas ostaviti ravnodušnima. Osebujnim tekstovima (505 sa crtom), post punk udarima i žestokim bubnjarskim dionicama razdrmali su pedesetak okupljenih.
Slijedilo je jedino potupno opravdano ime World stagea – Aziza Brahim. Kažem to jer je ova dama zaista predstavila muktikulturalne ritmove. Afrički korjeni, odrastanje na Kubi, život u Barceloni – sve se to čuje u opusu Azize. Nastupala je pred par stotina posjetitelja te postajala sve interesantnija kako se bližio kraj. Njen, vrlo emocionalni, izražaj se lagano naslanja na afrobeat, no ipak se više pronalazi na tragu kubanskih utjecaja te jazza. Rasplesala je ekipu mediteranskim plesnim melodijama te meni osobno usadila želju za više ovakvih izvođača na festivalu.
Povratkom na hidden stage dočekao me već zakuhao nastup tria iz Ljubljane, Ludovik Material, koji svoj stil opisuju kao better-spit-than-swallow-electro-r'n'r-tcha-tch. Što reći – radi se o divljem post punk/metalu sa goth electro dodatcima, atmosfera apokaliptična, energična pjevačica neobuzdano vrišti, stotinjak prisutnih djeluje zainteresirano, no meni je oduzela par godina zdravog sluha.
Paolo Nutini je ovaj festival odabrao za prvo predstavljanje hrvatskoj publici kojoj je izveo pjesme s novoga albuma "Caustic Love", ali i poneke s prethodna dva. Započeo je s prvim singlom s trećeg albuma, "Scream (Funk My Life Up)", a završio sa svojim prvim singlom, "Last request", objavljenim prije devet godina. I doista je impresivno što je ovaj 28-godišnjak uspio napraviti u jednom desetljeću, a da pritom ima vrlo zreo pristup glazbi za razliku od mnogih njegovih vršnjaka koji glazbu trivijaliziraju ili ju pak koriste kao sredstvo dosezanja nekakve slave. Lijepo je vidjeti i da ima otvoreniji, samopouzdaniji stav na pozornici no prije i da je odbacio svoj nekadašnji zaštitni znak - pjevanje čvrsto zatvorenih očiju. Vrhunac Nutinijeva nastupa bila je izvedba "Iron Skies", njegova najzrelijeg i najmoćnijeg uratka do sada. Sudeći po njegovim reakcijama, kao da nije očekivao da će ga domaća publika baš toliko dobro prihvatiti i da baš toliko dobro zna njegove pjesme. Ipak, atmosfera bi bila bolja da je na repertoaru bila pokoja energičnija pjesma kojih svakako ima u arsenalu (izostao je njegov apsolutni hit "New Shoes") i koje bi bile primjerenije terminu svirke. Obećao je vratiti se, a nadamo se da će obećanje ispuniti i da ga nećemo predugo čekati.
Uz slatkog Paola, došlo je vrijeme i za otvaranje Ko to tamo peva stagea. Tu je zadaću preuzeo Decaville – dj dvojac, od kojih jedan s miksete vrti house dok drugi konstantno pokušava zabavit i motivirat ekipu. Nakon njih na istoj pozornici nastupio je švedski bend Among Souls. Among Souls će vas svojim melodičnim pop-rockom lagano podsjetiti na Brucea Springsteena i slične izvođače te je okupljenoj publici ponudio osvježenje od većih stageave i glasnih razglasa te mali odmor od onog krcatijeg dijela festivala.
Pobjedu hidden stagea je definitivno odnijela tuzlanska reperica Sassja, a svoje dojmove o ovom mladom ogranku FM jam-a sam već iznijela u izvještaju iz kseta. Osim što su iznenađenje bila zaista šarolika godišta u publici – svi su ti ljudi disali sa Sassjom, mogla bi reći da je publika bila ekstatična, vrištalo se tokom svake pjesme. Doista nisam očekivala takav odgovor, a očito nije ni Sassja, koja je sama rekla kako bi najradije sjela i plakala od sreće kad nas vidi tako angažirane. Skupa smo pjevali popularne "Etikete", a moram istaknuti i kako vidim ogromni napredak u Sassjinom nastupu koji je sada puno samouvjereniji i vještiji, žena je apsolutno uživljena, čemu je sigurno pripomogla i jaka sinergija. Najavila je kako sljedećeg ponedjeljka izlazi novi spot za idući singl "Za raju", so stay tuned!
Svojim šarenim synthpop elektrom i osebujnim dubokim vokalom, World Stage su u kasnim satima rasplesali Future Islands. Njihov meki indie pop uživo ipak zvuci slojevitije, močnije i interesantnije (uhu nezainteresiranom za ovakav žanr). Osebujni pjevač je držao atmosferu, koja je podsjećala na onu od prije par mjeseci kada je bend nastupao u Močvari, samo u većoj porpociji, na nivou tokom čitave svirke, a ti sanjivi, nostalgični zvuci su bili idealni za ples pod (gotovo) zvjezdanim nebom. Kvartet je završio sa "Vireo's Eye" i postavio se za najboljeg izvođača world stagea prvog dana.
Sljedeći na repertoaru festivala su, dakle, bili veliki headlineri, zvjezde inmusica – FFS (Franz Ferdinand&Sparks). Moram istaknuti neshvaćanje ovog poteza, odnosno ovih poteza. Prvo, same kolaboracije dva benda te njihovog petog (!) posjeta festivalu. Započeli su s "Johnny Delusion" i isprve me uvjerili kako to višeglasje podsjeća na nekakav boy bend, koji eto, malo naginje na rock. Odlučili su očito napustiti svaki aspekt alternative, i to se odrazilo na način da je pred binom više publike bilo na Nutiniju, a svi popratni sadržaji su bili krcati (iako se pred kraj koncerta nešto više ljudi dovuklo pred Main stage). Zvučali su kao kazališno isfuravanje koje blago podsjeća na Freddia Mercurya. I dok samo podsjeća na njega, više iritira ekipu i tjera ih s glavne bine, nego intrigira. Svjetiji trenutci za publiku su bili stari dobri "Michael" i "Take me out", koji su ipak zabavniji i za festival prihvatljiviji, u neku ruku i nešto što smo navikli čuti od Franz Ferdinanda. I dok Franz Ferdinand ima svoju publiku u Hrvatskoj, mislim da je ipak donekle došlo do zasićenja, a sami dodatak Sparksa nije bio dovoljan da od ovog nastupa napravi hit.
Na Ko to tamo peva stageu ste mogli čuti još dva švedska benda, redom – Charlie Harlow koji izvodi indie rock i dream pop, a sastavljen je od četvorice školskih prijatelja koji su spojili svoju ljubav prema emotivnoj glazbi. Ubrzo nakon njih na binu su se popeli Dum i Huet čiji je frontman u nekim trenutcima pjevao na telefon, da, telefon, onaj old school sa spiralnim kabelom. Rokali su pred pedesetak ljudi svoju varijantu metal rocka, dosta energično, zabavno s obzirom na tekstove na Hrvatima neshvatljivom švedskom.
Predzadnji nastup večeri započeo je u 00.30 na poviše spomenutom stageu, a za animaciju posjetitelja je bila zadužena Zadruga. Punk na zagorski, rekla bih. Napunili su prostor pred binom i oko nje, stvorio se i pogo, a svojim osebujnim tekstovima su zabavljali one manje željne naguravanja.
U istom periodu, ljubitelji nešto poznatije ili starije glazbe okupljali su se oko Djukeboxa i u Night Stageu. Djukebox je predvođen Dj-em koji se u iznimno uređenoj ToiToi kućici koristi svim čudima elektronike dok sve uspješno izlazi do naših čula preko ogromnih zvučnika izvan njegovog "studija".
Zahvalan termin nakon dosadnjikavih rokera dobila je reperica Kate Tempest, koja je na Hidden Stageu privukla mnogobrojnu još itekako budnu publiku. Na jeziku brzopotezna, uz agresivan beat vodila nas je na ulice Londona kroz potpuno drugu perspektivu. Podsjetila me na prethodnicu na stageu – Sassju, svojom izražajnom dikcijom i stavom. Ipak, flow joj je dosta pripovjedačkog karaktera, a podloga razna indie elektronika – od synth popa, preko trip hopa do dubstepa, a ne repa na matricu već ima troje ljudi iza sebe za električnim bubnjevima, ritam mašinom, sinthu i mikseti te djevojku kao back vokal. Rasplesala je pun hidden stage te odradila vrhunski završetak večeri.
Prošetavajući se festivalskim prostorom pred odlazak iz djukeboxa je svirala svevremenska "Girls just wanna have fun", na karaokama se vrtila jednako svevremenska "Tainted love", dok su iz Šume Striborove i dalje dopirali plesni ritmovi drum`n`bassa. Zadruga je i dalje prštala agresivom, a za silent party se stvorio poveći red. Odličan završetak još boljeg dana, koji je, srećom, bio blagoslovljen sunčanim vremenom pa je cjelokupna atmosfera zagarantirano bila sjajna.
Time je završio koncertni dio festivala, a sve posjetitelje željne daljnje zabave do dogo u noć zabavljao je Yem kolektiv sa svojim DJ programom.
GALERIJA FOTOGRAFIJA
U praćenju programa i pisanju izvještaja pomogle su nam i naše novinarke Gordana Viboh i Ana Hotko kako bi mogli što više koncerata pokriti.
