Počeo 11. INmusic!
21.06.2016. 16:21
S krajem mjeseca lipnja, kao i svake druge od posljednjih 10 godina, došlo je vrijeme za još jedno izdanje najvećeg glazbenog festivala u Hrvata – slavnog, kišnog INmusica. Svake godine, ko prstom u pekmez, na neku foru, organizatori baš ubodu datum idealan za kupanje u jarunskom blatu, dok ostatak istog tjedna ispadne pravo ljetni, suh i vreo. Ipak, navedene okolnosti ne spriječe nadobudnu britansku omladinu da, osim blata, iskuša i vodicu iz jezera te nevezano uz stupnjeve Celzijuseve iznosa svoje nove, oskudne modne komade, boreći se blatom protiv celulita. Nevjerojatna je ta zakleta sudba što prati festival, no prečesto je „kiša“ ključna riječ izvještaja s INmusica, pa ovdje pauziram i prelazim na problematiku line up-a prvog dana.
Najveća glazbena vijest čitave prošle godine bila je dolazak neponovljivog Lemmyja s Motorheadom, no ista je u međuvremenu postala i najveća tuga godine. Vjerujem da su se organizatori našli u nezavidnoj situaciji – osim što su ostali bez headlinera, publici je narastao apetit za legendarnim imenom u kojem će utopiti tugu zbog odlaska očekivanog. Špekuliralo se o velikim bendovima s iste scene, no imena neću ovdje ni servirati jer bi u očima prosječnog čitatelja ispali vrlo naivni, s obzirom da je kao zadnje veliko ime festivala predstavljen Gutterdämmerung – audio vizualni spektakl, koncertno filmska rock bajka predvođena ogromnim imenima poput Iggyja Popa i legendarnog Lemmyja – no jasno, samo na platnu, dok je koncertnu palicu držao Henry Rollins. No vratit ćemo se na detalje, ajmo sad na početak.
Festival su otvorile mlade alt/rock/metal snage iz Karlovca - Eclipse of time. S obzirom na termin od 17:00, tada ih nisam uspjela uloviti, no zahvaljujući kašnjenju Monosweza u Zagreb te pomicanjem njihovog termina s World stagea 19:45 na Hidden u 23:15, EoT je dobio još jednu šansu da skupi pokojeg novog fana unutar INmusicove publike. Nisam postala jedna od potonjih, produžih u haranje po festivalskom prostoru, nisu baš moja šalica čaja pa ne bih da sudim.
Ono što im je prethodila na World stageu bila je belgijska plesna senzacija FuGu Mango. Navode kako su nastali su iz ljubavi prema plesnoj glazbi, indie popu i afričkim ritmovima, i upravo to najbolje sažima njihov pravac. Rasčagala se publika pred binom, malobrojna, no vidno zadovoljna bendom pred sobom. Pokoji neobičan instrument, zavodljivi južnjački ritmovi, malo elektronike za kraj – sve skupa dosta dobro ukombinirano za jedan popodnevni festivalski nastup, pohvale.
S ne sasvim običnog benda otiđoh na jedan dosta obični – The Coral. Predstavili su nam novi album, izašao prije par mjeseci te na krilima par svevremenskih hitova i uzbuđenja oko sunca zadržali plesnu atmosferu do kraja. Čudno rani termin nastupa za poveći bend prvog dana je, pretpostavit ćemo, trebao privući publiku što ranije festivalu, no isto nije uspjelo – ni u tom 18.30 terminu, ali ni kroz cijelu večer. Za vrijeme Corala, odšetala sam i do Hidden stagea vidjeti koliko su Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla. Dočekali su me preopaki riffovi i prevelika sparina pa se brže bolje zaputih nazad na Main stage i zatekoh neko novo, opako lice Britanaca, koji su prašili solaže u maniri prljavog, garažnog rocka te istima zatvorili nastup.
Dok sam se oko 20 sati zaputila prema Hidden stage-u, tamo me dočekao Nikki Louder, bend koji se pokazao kao prvo iznenađenje večeri. Iako mi na prvo preslušavanje nisu pretjerano sjeli, čuti ih uživo potpuno je druga dimenzija i žestoki noise rock koji je trojac prašio tad još malobrojnu publiku ostavio je bez riječi. Glasni, moćni i energični, susjedi su ostavili najbolji mogući dojam, bravo!
Nakon Slovenaca bilo je vrijeme za prebaciti se na Main stage i popratiti britansku atrakciju imena Jake Bugg, čiji je talent šira publika po prvi put imala priliku otkriti upravo na jednom od britanskih glazbenih festivala, Glastonburyju, sad već davne 2012. godine. Tonovi folk-rocka s dva prva albuma u kombinaciji sa šarolikim aranžmanima onog posljednjeg iz 2016. godine pred pozornicu su dovukli konkretniji broj ljudi, koji su, istovremeno izbjegavajući lokve, uživali u Buggovim najpoznatijim pjesmama poput neizostavnih "Two Fingers" i "Lightning Bolt", kao i njegovoj specifičnoj boji glasa. Dobar nastup, ali nedostajalo mi je u svemu tome malo duše i entuzijazma.
Za to vrijeme, na Hidden stageu započinjala je svemirska odiseja zvana Chui. Dosta neobično ime za ovaj festival te vrijeme za space jazz bend poput ovog, jer tamo negdje oko 21:30 publika uglavnom žudi za raspirivanjem festivalske strasti umjesto upadanjem u trans kroz instrumentalne kanale eksperimentalne glazbe. No, ništa od toga nije spriječilo malog svemirca da odradi vrhunski nastup i okupi zavidan broj slušatelja, pa barem dok nije startao Django Django. Počevši sa sporijim, melodičnijim numerama, svojom virtuoznošću vozio nas je Chui prema svom planetu, samo da bi kasnijim ritmičnijim stvarima unio nemir u udove i zadržao preostale do samog kraja, realiziranog uz "Will I ever see you again" (hope I will).
Dolaskom na Django Django pretpostavila sam kako će dotični ispasti najjači bend prvog dana, što po količini publike pred binom, što po atmosferi koja je s vremenom samo rasla. Britanski art rockeri pokazali su više svojih strana - od psihodelije, preko afričkih ritmova, do elektronike - a osobno me najviše oduševila izvedba sjajne "Skies over Cairo". Energični, ritmični, inovativni, rasplesali su i oduševili prisutne te napravili najbolji party večeri, ali i pokazali koliko su moćniji uživo nego na nosačima zvuka te najavili povratak u Zagreb, koji nećemo propustiti.
Za vrijeme Bugga, osim aktivnosti na Hidden stageu, na Balkan goes North stage-u najprije nas je zagrijala DJ ekipa Kmodi & Lerk, nakon koje je bilo vrijeme za nešto novo, nešto divlje, pa smo tamo popratili glasne Šveđane Sleepwulf, a zatim i Kill the Kong. Za nešto klasičniji rock pobrinuo se Sleepwulf, čiji zvuk i žestoki gitarski riffovi uzore pronalaze u pravim majstorima hard rocka poput Black Sabbatha i Led Zeppelina. Za podosta žešći i moderniji zvuk tu je pak bila ekipa iz Kill the Kong, koja se, što energijom, što nevjerojatnim vokalima, a i instrumentalnom izvedbom, meni osobno pokazala kao jedna od atrakcija večeri. Ostavivši dušu na pozornici, dobro raspoloženi Kill the Kongovci i digli su publiku na noge te se u dijelu pred pozornicom pogalo kao na najboljim metal velikanima.
S Balkan stage-a premjestili smo se na Hidden stage gdje je s par sati kašnjenja započinjao nastup multikulturalnog kvinteta Monoswezi. Već pri samom prilazu stage-u dočekala nas je potpuno opuštena atmosfera kojom isijava ovaj bend, te gomila ljudi koja je došla provjeriti kako to zvuči kad se glazba Mozambika i Zimbabvea pomiješa sa skandinavskim modernističkim izričajem. Malo je reći da zvuči odlično, a to se moglo zaključiti i prema licima te iste publike, koja se, slušajući ovu neobičan spoj jazza s prizvukom bossa nove i tradicionalnih afričkih instrumenata ljuljuškala u ritmu glazbe i uživala u večeri.
Nešto prije ponoći, točnije oko 23.30 h došlo je vrijeme i za glavnu atrakciju večeri, poznatu i kao The Loudest Silent Movie On Earth – "Gutterdämmerung". Projekt "Gutterdämmerung" kombinira glazbu i film, čija radnja se odvija u postapokaliptičnom svijetu ispunjenom borbom između dobra i zla, a u kojem glavne uloge imaju glazbeni velikani poput Iggy Popa, Joshue Hommea, Toma Araye, a projekciju filma, koja je privukla poveći broj znatiželjnika, prate i Henry Rollins i live bend. Film je okupio jedne od najvećih zvijezda alternativne glazbe, a najveće je oduševljenje naravno izazivala pojava nedavno preminulog Lemmyja Kilmistera, kojemu je bend za sam kraj posvetio legendarnu "Ace of Spades".
Za sam kraj večeri, dio publike se razbježao prema Hidden stageu, gdje je nastupao kalifornijski punk rock bend Pennywise. Iako komercijalniji punk zvuk možda nije za svačije uši, dečki su uspjeli izvući zadnje atome snage iz onih najupornijih i željnih zabave, od kojih se jedan i popeo na pozornicu u pokušaju da zapjeva s bendom, ali je brzo bio popraćen s iste natrag među publiku. Jedina zamjerka je zvuk, koji mi je djelovao malo, u nedostatku bolje riječi, "zatupljeno" te se u usporedbi s instrumentima vokal jako slabo čuo.
U istom terminu je na Balkan goes North stageu svoj show započela domaća surf rock senzacija The Bambi Molesters. Tko god je ikad prisustvovao koncertu ovih legendica, zna da kod Bambija nema sumnje u izvrstan nastup i da se nedvojbeno radi o probranoj plesnoj paljbi njihovih najjačih stvari, kao i obradi jakih hitova žanra poput "California sun" The Ramonesa. Izvrstan izbor za sitne sate jer je glazba dotičnih jednako vesela, pitka i plesna da puni energijom umorne nožice ranoranioca, ali i zaintrigira znatiželjne umove neupoznatih s opusom ekipa iz Siska.
Sve u svemu, Pennywise s jedne i Bambi Molestersi s druge strane festivalskog otoka poslužili su kao dobre „točke na i“ prvom danu INmusic festivala 2016. godine.
Osim koncertnog dijela festivala, ove godine publici je predstavljena nedavno sagrađena audio-vizualna atrakcija - Teslin toranj. U 12 metara visokoj konstrukciji posvećenoj Tesli i Bowieu organiziran je VJ-ing iste tematike koji je zainteresirao brojne posjetitelje te vrvio istima cijelu večer. Vjerujem kako će se scenarij nastaviti i kroz današnji dan na festivali, još jedan bez kapi kiše (držimo fige), a s još više dobre glazbe – radujemo se, vidimo se!
Izvještaj su pisale Andrea Kovač i Marija Kancir, a za fotke se pobrinula Morana Belančić.
