Četiri dana Ferragosto Jam-a 8.
10.08.2015. 18:05
Osmi po redu Ferragosto Jam iliti osma „Velika Gospa“ donijela je mnoge promjene po pitanju samog festivala. Porast popularnosti bilo čega po nekoj ideji zahtjeva određene promjene, tj. prilagodbe, a glavna promjena ove godine bilo je produljenje trajanja događaja, pa je tako publika umjesto tri dana, dobila pet službenih dana mogućnosti uživanja u svim čarima koje ovaj festival daje. Većina je prihvatila pozitivno tu promjenu, ali je bilo i par onih koji duže pohode Ferragosto i koji su tu promjenu primili s manjom dozom entuzijazma, ponajviše iz razloga jer im se ne sviđa transformacija koja je u tijeku, što je čak i razumljivo. Od malog festivala koji je prve godine pohodilo par stotina ljudi, postepeno je nastao festival koji mnogima postaje glavno odredište svakog narednog kolovoza.
U skladu s time, osmi Ferragosto može se podijeliti na dva dijela, odnosno na prvi dio koji se sastoji od prva dva dana i drugo dio koji čine druga dva dana koncerata. Treba se odmah reći kako je raspored nastupa bio odlično napravljen. Onaj tko je imao dovoljno energije i volje, mogao je bez problema obići skoro sve koncerte i time ne ostati zakinut za bilo kojeg od izvođača na sva tri mjesta održavanja. Prvi dio je bio više u tom duhu prijašnjih Ferragosta. Više opušteno i jednako orijentirano kako na glazbeni dio, tako i na aspekt druženja uz jezero ili u kampu. Tome je vjerojatno pridonijela i činjenica što je prije nastupa na Piknik bini gdje su se održavali glavni koncerti, bilo vidljivo manje ljudi i samim time manje gužve.
Službeno, koncertni dio bio je otvoren na House of Pablo stageu gdje su prvi dan svirali ESC Life, Them Moose Rush, Killed A Fox i She Loves Pablo. Po pitanju kvantitete publike, ovu je večer bilo najmanje ljudi, ali to nije bio i nikada neće biti razlog za manje kvalitetan nastup. Sva četiri benda su već odavno provjerena i svaki je dao svoj standard. ESC Life je pripremio publiku, Them Moose Rush i Killed A Fox su ih dodatno potakli da uživaju, da bi na kraju She Loves Pablo doveo sve do vrhunca, svaki bend je nadograđivao energiju koji je prethodni stvorio. Više nego dobra uvertira i ako je na bilo koji način trebalo započeti ovaj festival, to je bio taj. Sve je smisleno bilo zgurano u jednu logičnu cjelinu što je na neki način bio i slučaj kod nadolazećih dana. Koncertni dio je završio oko 1-2 sata u noći, nakon čega su se ljudi raspršili po jezeru i nastavili zabavu.
Drugi dan je bila slična priča. Kao neka repriza prijašnjeg dana, tj. kao gledanje iste slike samo obojene drugim bojama, a te druge „boje“ bili su Straight Outta Fridge, Malady Lane, Jonathan i Muscle Tribe of Danger and Excellence. Jonathan se prividno najmanje uklapao u ovu priču sa svojim više indie rock zvukom, pa su se tako po danu mogli čuti razgovori o tome hoće li njihov zvuk naći koheziju s ostalima. Na kraju se pokazalo da su sve sumnje bile suvišne i nepotrebne. Straight Outta Fridge je imao jednaku ulogu kao i ESC Life prethodni dan i opet se na kraju postigao jednaki vrhunac koji je zatim dodatno još održao na životu DJ Kneža sa svojim setom. Zanimljivo je kako cijeli ovaj kolektiv funkcionira gdje se svi poznaju. Luka iz Straight Outta Fridge je u jednom trenutku skinuo majicu ispod koje je bila druga na kojoj je pisalo „Malady Lane Sucks“, zezancija na nadolazeći bend. Takav način odnošenja pridonosi još jednu notu kompletnoj ideji gdje publika ne sluša samo jedan bend za drugim kao na traci, nego sluša cijelu grupu ljudi koja si međusobno upada na nastup, referiraju se jedni na druge itd. Slična je stvar bila i s punkerskim dijelom festivala kasnije na Piknik stageu. U svakom slučaju, ta kohezija stvara pozitivan osjećaj koji će publika možda shvatiti, a možda i ne, ali to je isključivo do nje, ne do izvođača.
Rast jednog festivala koliko je vrlina toliko je i mana i tome je Ferragosto najbolji primjer pošto smo mogli maltene promatrati njegov razvoj i odrastanje kroz ove godine. Da se vratim na prethodno započetu temu. Prva dva bila su ono što je Ferragosto vjerojatno i najviše proslavilo i omogućilo mu da postane to što danas je. Ako se izuzmu ostali pozitivni aspekti(koji su svima očiti i koji su lako vidljivi prostim okom) kao što su kvalitetna organizacija, dobri izvođači, niske cijene hrane i pića i sama činjenica savršene lokacije uz orahovačko jezero, ono što Ferragosto ima, a velika većina(a pogotovo najveći festivali) festivala nema je određena iskrenost. Iskrenost zapravo nije niti prava riječ za to, prije neka pozitiva koja je za stepenicu više nego drugdje. S time ne mislim da ostalim festivala manjka zabave. Kao i svugdje drugdje i na Ferragostu su ljudi pili, plesali, ozljeđivali se, bilo je nekoliko sitnih ekscesa itd. Klasika, moglo bi se reći. Ta sitnica koja razlikuje ovaj festival od drugih je duboko ispod kože i nitko ne zna zapravo što je to, nitko od organizatora ju nije s namjerom ganjao, ali ju svi osjete. Druga dva dana kada su na red došli glavni i veći koncerti, Ferragosto je postao više jednak svim ostalim festivalima.
Prije toga, red je da se nešto napiše i o izštekanom dijelu festivala. Akustični koncerti bili su održani preko dana i bili su na savršenoj lokaciji do koje je bilo nesavršeno za doći. Stepenice koje su vodile do ove male bine su one najgore koju vizualno izgledaju stabilno, ali kada zakoračite na njih shvatite da nikako nije tako, a ako idete prema dole cijela stvar postaje još lošija. Povrh svega, ako ste si popili koju pivu ili ste jednostavno pospani, cjelokupna situacija postane onog najgoreg karaktera. Na prvi pogled ovo možda zvuči suvislo, ali unatoč natpisima koji ukazuju na klimavost stepenica, netko će jednom prerano završiti svoju posjetu festivalu ako se one ne poprave. Nema smisla imati jednu od onih situacija koje započinju rečenicom: “Joj, da smo bar…“. Uglavnom, dosta o tome.
Prvi akustični koncert svirali su Pas Ibrice Jusića, Nikol, Luka i Vedran, Ana Ćurčin i za kraj Luce. Bilo bi savršeno, iako je istodobno nepotrebno, kada bi se ti akustični koncerti održavali kroz cijeli dan (ovdje su trajali otprilike od 3-4 do 6-7). Prekrasno je sjesti taman pri ulasku u šumu na malom proplanku i slušati laganu akustiku, a u neku ruku i revitalizirajuće, pogotovo ako ste popili dovoljno ili previše dan prije. Atmosfera je bila slična iako je okolina bila totalno suprotna onoj s akustičnih koncerata na Medvedgradskim glazbenim večerama. Izgleda da su organizatori općenito s vremenom shvatili kako ovakvi koncerti zahtijevaju nešto intimniju atmosferu gdje izvođač nije dva metra iznad publike dok istodobno između njih stoji deset metara ograde. Dan kasnije došao je red na skoro pa isključivo ženski akustični session. Skoro pošto su Chris Ian i Hrvoje Baudoin koji su prvi nastupali bili obučeni u najljepše haljine koje sam vidio u svih pet dana, nažalost muškim nogama haljina ne odgovara. Nakon prve dvije dame došao je red na nešto ljepše djevojke: simpatičnu Queen of Sabe koja se ne suzdržava da publiku dovede u red(nešto što je većinu nekako često strah), zanimljivu Saru Renar koja je uspjela zaintrigirati publiku sa svojim eksperimentalnim zvukom i talentiranu Irenu Žilić koja je sa svojim glasom lijepo i lagano privela kraju akustični dio festivala. Sve u svemu, kao i House of Pablo poglavlje, još jedna glava koje ja glazbeno bilo savršeno odrađena.
Piknik bina. Najveća, najduža, najšira i glavna bina cijelog festivala. Ovdje je Ferragosto počeo biti, ono što sam prethodno bio napisao, festival koji izgleda kao i svi drugi festival koji redovno nastaju. Prvo se probudiš, opereš oči, popiješ kavu, pojedeš nešto, shvatiš da bi mogao popiti pivo, već je negdje 4-5 popodne, mogao bih onda odmah popiti ih još nekoliko, dođe 6-7 sati, počnu koncerti, traju do jutra, možda upoznaš nekoga s kim ćeš provesti ostatak tople večeri, uspiješ ponekada i doći do svog šatora i tako u krug. Klasična i prosječna priča svakog festivala koja nikako nije loša, na kraju krajeva, zato i dolazimo na festivale, da se zabavimo, zato sam i ja došao na festival. Ali opet, nakon treće noći, više nisam osjećao onu lagodnost prve dvije. Bilo je odlično, bendovi su odsvirali svoje, ali nije bilo one posebnosti. To je bila samo još jedna dobra festivalska večer.
Piknik binu otvorili su Pičke Vrište i Kurve i započeli s odličnim punkerskim uvodom. Koncerti su počeli oko 7 sati, tako da je bilo zanimljivo pratiti nestajanje sunca uz redovnu izmjenu bendova na stageu. Uslijedio je Gatuzo koji su pružili također odličan nastup, ali publike nije bilo previše i samim time odgovor publike nije bio onakav kakav ovaj bend sa svojom glazbom zahtjeva. Prošli su više kao popratni vjetar, nego kao udarna oluja. Pasi su bili prekretnica kada je večer krenula u masovnu zabavu svih okupljenih i koju je zatim nastavio Repetitor, rekao bih najbolji nastup, ali bi mi onda svi rekli da sam previše subjektivan. Nakon njih je došao red na Krankenšvester, izvođač s kojim osobno imam najviše problema. Oduvijek su mi imali odlične beatove, melodije, ritmove itd., ali tematika njihovih pjesama koliko god bila zezancija(ne smijem napisati onu drugu sličnu riječ), ona je loša i ponajprije dosadna i predvidljiva zezancija. Najgora za..bancija je ona kojoj je izgovor:“a to je samo za..bancija“. Ako ništa drugo, daje nam na znanje kakvi mi ljudi ponekad možemo biti, a i opet, svatko ima svoje i o ukusima se (kao) ne raspravlja, moramo biti tolerantni. Nakon njih, došao je red na Psihomodo Pop koji su održali svoj dobro uvježbani nastup i pritom zabavili svakoga tko je tamo bio, da bi odlični Brkovi na kraju donijeli malo dobre zezancije. Prema njima sam prije bio skeptičan u smislu klasične priče „da su se prodali“ i te gluposti, ali nakon koncerta na Ferragostu moram priznati da su me ponovno dobili na svoju stranu, iako ih za to boli briga. Umiranje od smijeha svaku minutu, pogo doslovno nije mogao biti izbjegnut bez obzira u kojem dijelu livade biste se našli, a i svi ostali glazbenici su dobili svoje. Od Satrianija i Van Halena do Gibonnija i prethodnih Psihića.
Četvrti glazbeni dan započeo je s Mr. Albino na koje sam nažalost zaspao pošto su počeli oko 6 sati (popodne, ne ujutro). Nakon njih došao je red na dobro poznatog Marka Mrakovčića i nakon njega Debelog Precjednika koji je zamijenio Kinoklub (suzdržavam se da ne pišem dalje). Odličan nastup Precjednika podigao je sve na noge, da bi ih zatim na pod spustio Damir Avdić. Kako je svirao, počeo sam razmišljati kako bi bilo zanimljivo divljeg Avdića staviti na akustični binu (s električnom gitarom i puno distorzije), koji bi mentalni nered nastao među zbunjenom publikom koja bi do tog trenutka slušala mekane tonove i suptilne tekstove. Hodajući od jednog mikrofona do drugog, konstantno lupajući akorde, derao se sve što se trebalo proderati. Po zvuku on je bio u rangu bendova koji su se bili prije njega. Problem je kada nastupa sam, kao što je ovdje nastupao, sama energija se spustila, pogotovo nakon Debelih. Mašinko je zatim privukao mnogobrojnu publiku nazad i sve je bilo spremno za zadnja tri izvođača koji su se u zadnji tren zamijenili za mjesta u rasporedu. O riječkoj grupi Let 3 pričalo se po kampu kako pišaju po ljudima u prvim redovima, pa da bi stoga bilo pametno stati se malo iza. Do toga nije došlo, a Mrle i ostatak benda zabavili su i nasmijali ekipu slično kao i Brkovi prethodni dan. SARS je odsvirao svoj set nakon Letovaca, a zatim je došao red na Prti Bee Gee. Ako ste bili na ikojem od njihovih koncerata, znate kakvi su i znate da će vam biti dobro, a tako je bilo i tu.
Što se tiče DJ stagea, moram priznati da ja koji imam jako uski spektar elektronske glazbe u kojoj stvarno uživam, sam se i više nego zabavio na after tulumima. Stoga, svaka pohvala disc jockeyima na sve dvije večeri, dobili ste me, ne mogu lagati.
Za kraj, trebalo bi se dati i par zamjerki kojih na sreću zapravo niti nema previše. Rekao bih da me smetalo što nije postojao neki press centar koji bi ovom festivalu dobro došao. S time ne mislim da bi on trebao sadržavati ogroman hladnjak prepun alkohola i hrane, zapravo je dovoljno samo jedan šator (boju mogu slobodno organizatori odabrati) nekoliko utičnica i stol. Svaki dan bi u zadnji čas stigao napuniti mobitel u koji pišem bilješke s koncerata u nekom od obližnjih kafića, a i sreo sam par fotografa koji su imali sličan problem s punjenjem baterije svojih fotoaparata. Osim toga, ovaj festival je zasigurno najbolji mali festival, a i bez problema konkurira i ovim većim. Koca iz Precjednika rekao je kako je „Ferragosto INmusic za sirotinju“, ali smatram da je krivo rečeno s točnom namjerom. Ferragosto daje mnogo više od INmusica i možemo birati hoćemo li priznati tu istinu ili ne, ali je činjenica tu. Također ako mogu primijetiti, potrošio sam više novaca na duplo jeftinijem Ferragostu nego na drugim festivalima koji traju jednako toliko i puno su skuplji, čisto jedna ekonomska aviza.
