photo: Bruce Dickinson, credit: Vedran Papeš
Bruce Dickinson na slobodi i na otvorenom!
14.07.2024. 19:17
Budući da je (još uvijek) ljeto, nije škodilo otići i na pokoji koncert, a ne samo kuhati se u zatvorenom prostoru i kukati kak je ljeti „pakleno“. Da odmah riješimo klišeje, velik doprinos „vrućoj atmosferi“ bio jest upravo dolazak osebujne ličnosti Brucea Dickinsona. Nakon 3 koncerta s bendom s kojim se i proslavio, bilo je vrijeme čuti kako zvuči „na osami“. Ok, popratio ga je i njegov bend The Mandrake Project, al' poanta je tu. Dakle, ljeto, 35 stupnjeva, beton i metal. I to nadomak industrijske zone. Ne znaš je li koncert ili bauštela.
Da ne bi započeli prerano – i još ranije završili – kao uvertira poslužio je riječki Keops. Dobre energije i solidna nastupa, pružili su mali dašak 80-ih svojim direktnim i ne pretjerano kompliciranim stilom. Prvih nekoliko pjesama je patilo zbog miksa. Instrumenti su se jedva čuli, dok je vokal bio preglasan. Kasnije se uravnotežilo pa je doživljaj bio znatno ugodniji. Što se tiče same glazbe, bilo je dobro. Energičan nastup, entuzijazam benda i (pre)predvidljivi tropi žanra dobro su poslužili kao zagrijavanje – jer 35 stupnjeva očito nije. Zatim je uslijedilo ono pravo.
U tipičnom stilu britanske gospode, glavna atrakcija započela je kičem, monologom iz starog SF filma da bi zatim njihov trud izrodio „Accident of Birth“. Odmah na prvu osjetila se odlična energija i kvalitetna produkcija. Iako sam bio skeptičan, Bruce je zvučao bolje nego sam očekivao. Na najnovije, albumu „The Mandrake Project“ – koji je uostalom i došao promovirati – bilo je previše naprezanja pa je pravo osvježenje da je uživo zvučao mnogo bolje. I dalje je tu njegova poznata mladenačka energija i dinamika. Zamalo nisu stigli na vrijeme sve obaviti jer im je let otkazan pa su morali voziti preko noći da bi u 7 ujutro stigli na odredište. Ne bi se ni skužilo da to Bruce nije spomenuo jer je entuzijazam bio na mjestu.
Naravno, publiku su ufurali poznatim hitovima „Abduction“ i „Chemical Wedding“. Pažnju je osobito plijenila „Tears of the Dragon“, pošteno zagrijavši publiku prije negoli su se prebacili na singlove s novog albuma „Afterglow of Ragnarok“, „Resurrection Men“ te „Rain on the Graves“. Potonju je popratila grmljavina u daljini pa su dobili malo besplatne pirotehnike. Za razliku od studijskih verzija koje su pomalo zagušene i sterilne, ovdje su dobile vrlo potreban dašak života. Bolji zvuk uživo uvijek je ugodno iznenađenje – da se barem svi toga drže. Držali su solidan tempo, isprekidan tu i tamo Bruceovim komentarima i opaskama koje su uvijek zanimljive za slušati. Ta ipak ima iskustva u animiranju zadnjih 40-ak godina. Kad imaš toliko staža, nešto si valjda i naučio.
Kako su se bližili konačnici, repertoar su razbili jednom podužom instrumentalkom. Bruce si je dao duška na udaraljkama, a i odradio solažu na tereminu. Budući da voli šund horore i SF, nimalo ne čudi prisutnost takva kurioziteta. Kraj je došao brzo – možda prebrzo – taman kad je „Road to Hell" dodatno nabrijao publiku. Zato se primirila – svojevoljno čak – kad je bis započeo sa znatno blažom „Navigate the Seas of the Sun“, barem dok nije krenula „Book of Thel“, odnosno kraju privela „The Tower“.
Sve u svemu, isplatilo se otići. Atmosfera je bila odlična, bend raspoložen, a publika još više. Trebali bi češće dolaziti, al da. Ima Bruce dogovor i s jednim drugim bendom. Kad baš mora.
