photo: Sisters of Mercy, credit: Vedran Papeš
The Sisters Of Mercy u Boćarskom domu – Remember, remember the 5th of November
06.11.2023. 21:55
Jučerašnji 5. studeni ostat će zapamćen po više kurioziteta. Jedan od njih je aurora borealis koja se ukazala nad Lijepom našom i drugim, za tu pojavu, netipičnim dijelovima Europe, a drugi je rasprodan koncert legendarnih The Sisters Of Mercy od kojeg će se dojmovi slijegati još dugo. Kakvi? Ovisi koga pitate.
I dok se aurora ružičastila nad Vrbovcem, u zagrebački Boćarski dom slijevala se rijeka publike zavijene u crno. Koncert The Sisters Of Mercy prvotno je trebao biti održan u klubu Boogaloo, ali veliki interes rezultirao je selidbom u Boćarski dom koji je prije nekih desetak dana također rasprodan. Hype je nastavio hajpati te se na internetu danima uoči koncerta vodila borba oko ulaznica, a neki vlasnici istih polakomili su se i svoje ulaznice pokušali prodati po cijeni koja je premašivala stotinu eura (ako slučajno čitate ovaj članak, pliz javite za koliko ste ih na kraju uspjeli prodati. :D ).
Boćarski dom sinoć je zaista bio pun puncat, darkeri i poklonici tminom posipane glazbe svih generacija došli su poslušati kultne glazbenike iz Leedsa koji su pred domaćom publikom posljednji puta nastupili 2006. godine. Nešto sam i načula o tom nastupu, uglavnom ništa dobro, ali uoči koncerta nisam baš previše razmišljala o tim pričama, štoviše bila sam jedna od onih koji su se izuzetno radovali koncertu. Pa napokon ću uživo čuti sve te hitčine koje godinama slušamo po raznim slušaonama i koji su obilježile toliko izlazaka i zapečatile toliko dobrih trenutaka. Čemu se ne veseliti?
Kada sam stigla u Boćarski, nastup predgrupe The Virginmarys (britanskog dvojca na bubnju i gitari) već je bio pri kraju. Ono malo što sam čula nije zvučalo uopće loše, a imali su i sreće za razliku od mnogo drugih predgrupa jer su nastupili pred gotovo punom dvoranom.
Nakon što je predgrupa napustila pozornicu napetost i iščekivanje u prepunoj dvorani su rasli i rasli...i rasli...i rasli još dugo jer je koncert kasnio oko pola sata. No, sve je bilo oprošteno kada se na bini ukazao lik legendarnog vođe The Sisters Of Mercy Andrewa Eldritcha i ostatka milosrdnih sestara.
Ono što se u narednih oko sat i pol događalo u Boćarskom domu sigurno će ući u kategoriju jednog od “TIH” koncerata. Znate”ONIH” koji postaju primjer u raspravama o koncertima još godinama ili po nečemu jako dobrom ili...
Naoko sve je bilo tu: obožavane pjesme, kultni bend, rasprodana dvorana, horda nabrijanih fanova željnih dobre svirke, ali rezultat jednostavno nije bio onakav kakav je mogao biti. Puno se danas pisalo o tome da je sve stvar očekivanja. Ako sam dobro shvatila, ovaj koncert bi bio dobar onome tko nije očekivao ništa ili samo minimalno? Tko ciljano odlazi na koncerte ili bilo kakvu kulturnu manifestaciju s nikakvim očekivanjima od izvođača ili čak očekivanjima da će biti loše pa onda možda netko iznenadi? Naravno da svi nekada dođemo u situacije gdje na blef odemo negdje, a ni ne znamo tko nastupa pa ajde, ali ovo nije bilo to. Bendu poput The Sisters Of Mercy puno je lakše ispuniti očekivanja publike kada pogledate kakve adute sve imaju u svojim rukama, a to su prvenstveno njihove bezvremenske pjesme zbog kojih publika i dalje puni dvorane po inerciji. Jedino što trebaju je kvalitetno ih izvesti, pod kvalitetno u ovom konkretnom slučaju prvenstveno mislim jasno, uštimano i razumljivo, Naravno da se većina razbacala na hitove poput “Dominion/Mother Russia”, “Lucretia My Reflection”, “This Corrosion”, “More”, “Temple Of Love” (iako većina u podosta skraćenim verzijama što je umanjilo cjelokupni dojam) i druge, a zašto i ne bi, tamo si pa iskoristiš, ponese te, a većina nas je sve te pjesme ionako paralelno otpjevala u glavi.
Što god da je bend sinoć radio na pozornici u publiku je uglavnom odašiljano kao konfuzija raznih tonova, šumova, zbrkanih vibracija i mumljanja (moram istaknuti da je gitarist/prateći, a ponekad i lead vokal Ben Christo izvukao što se izvući dalo i najveći dio livea nosio na svojim leđima). Uzela sam u obzir i da je problem možda bio u mojoj poziciji u dvorani, ali prošla sam kroz druge punktove na kojima je bilo gotovo jednako. Trudila sam se na sve načine sama sebi poboljšati dojam, ali jednostavno nije išlo, a sudeći po komentarima i reakcijama publike oko mene, nisam bila jedina. Također, iako Boćarski dom nije koncertna dvorana i ima svoje boljke kao i npr. Cibona i Dom sportova ,samo dan prije na istom mjestu je nastupila Morcheeba za koju još nisam čula slične komentare.
Nije sve bilo baš grozno. I dalje su to bili The Sisters Of Mercy i imali smo priliku live čuti i vidjeti jedan značajan komad glazbene i pop kulturalne povijesti, ali kada maknem sentimentalnosti u stranu ne mogu reći da je ovo bio dobar koncert. No opet, “to each his own”, možda je bilo dovoljno biti prisutan, barem kroz konture slušati glazbu koju voliš i biti dio trenutka. Na kraju balade, je li lijepo da su došli? Je. Hoćemo li ih slušati i dalje? Da. Volimo ih li manje jer nisu zvučali perfektno? Ne. Hoćemo li opet ići na njihov koncert ako dođu? Vjerojatno. Kada malo razmislim... Je li možda bila stvar u toj aurori? Hm...
