Il Volo – talijanska estetika kiča Sanrema u očaju Arene Zagreb
22.12.2018. 08:54
Lijepi smo i svjesni smo toga. Imamo bolje oblikovane obrve od svih žena u publici. I toga smo svjesni.
Publika će se smijati i pljeskati na svaki naš mig, a imamo i super fore koje prodajemo u svakom gradu, pomno isplanirane da užare atmosferu nakon svake pjesme. I toga smo svjesni. Na kraju ćemo zakucati s "Volare" i "Grande Amore" da se sve žene ustanu s vlažnih stolica i pomahnitalo krenu prema pozornici kako bi spektakl bio potpun.
A kako pjevamo?
Tri zgodna momka, šarmantna Talijana, jedan bariton i dva tenora, vrhunska pjevača. Ljepotu njihove vrckave mladosti, blistavih okica, sjajnog osmijeha uz vragolanski karakter, ali i neizostavan prirodan talent te školovan glas privukao je divove glazbene industrije čija je lampica iznad glave zasvijetlila sa žarnom niti u obliku američkog dolara. Zatim su ih maestralno "otkrili" legendarni glazbenici (influenseri reklo bi se ovih dana) pa se tako u promotivnom spotu koji zabavlja publiku prije nastupa spetakularno prikazuju svojevrsni hvalospjevi Barbre Streisand, Placida Dominga i Erosa Ramazzottija. Poznata formula?
Tako je, mainstream klasika ponovno napada zagrebačku Arenu, no ovaj put možda ipak na nešto višoj razini, ali ipak na trenutke prezahtjevnoj za tri pjevača koji su ipak samo u ranim dvadesetima, a sa samo petnaestak godina već su se probijali u sklopu glazbenog talent showa u Italiji. To znači da je otvaranje koncerta s “Nessun Dorma” izuzetno samouvjereno i ambiciozno. Repertoar posvećen Tri tenora kombinacija je najboljih opernih arija i talijanske kancone, upoznaje širu publiku s ljepotom i grandioznošću velikih djela, no da bi spektakl bio na razini, i tehničke kvalitete trebaju biti ispunjene do posljednjeg detalja. A eto nas, zujimo u polupraznoj Areni Zagreb, gdje zvuk orkestra svaki put iznova izgubi svaku čar. Zašto ne ići na manju produkciju (scenografija je svejedno bila minimalistička i razočaravajuća), pa uzeti dva Lisinska bez razglasa i omogućiti publici uživanje u istinskoj ljepoti sirovog zvuka? A i lakše se dotjerati za Lisinski, jer u štiklama po onim tribinama, drage zagrebačke dame…
Jer kvaliteta zvuka klasične glazbe u Areni Zagreb može se usporediti s kvalitetom zvuka glazbe na vatrogasnim zabavama u lokalnim selima. I to je uvijek tako, ali dok sam ja mrgud, ekipa oko mene ushićeno plješće posljednjoj visokoj noti svake stvari, trenutcima koji stvaraju privid glazbenog spektakla, a zapravo prikrivaju povremena pucanja glasa i vokalne (ne)mogućnosti tri mladića koja se u suzvučjima još uvijek nisu dovoljno uskladila. Pretežak je teret na njihovim leđima (glasnicama) već na samom početku karijere. Tijelo je živi instrument koji je ipak određene poduhvate u mogućnosti ostvariti nakon određenog broja godina. Emotivnost fraziranja je na vrhunskoj razini, I kada su unutar svoje zone komfora funkcioniraju savršeno. No, svi veći poduhvati još uvijek ne idu lagano, uz veliku muku nažalost ne rezultiraju uvijek dobro.
No, kada se na strastvenu uvertiru opere “Carmen” krene pljeskati kao na snimanju emisije “Lijepom našom”, sve postaje jasno.
Ovakvih koncerata Zagrebu itekako treba, publici koja inače ne ide na klasične koncerte treba nekako približiti klasičnu glazbu, zaljubljenim djevojčicama također. Ali, to su koncerti na kojima se dobije osnovna estetika klasike, površna, mainstream verzija ljepote doživljaja. Nema tu strasti i dubokog proživljavanja svake note u izvedbi najvećih svjetskih virtuoza. Srećom pa se takvo što poprilično često može doživjeti u Lisinskom.
Arena će tako ostati rezervirana za lagane note neispunjenog potencijala, ali publika će svakog puta biti sretna i ponosna, umirati od smijeha kada po petstoti put kažu “kvala” umjesto “hvala”, nesvjesno zakinuta za istinsku ljepotu doživljaja.
Il Volo je fantastična industrijska mašinerija koja pojednostavljuje, popularizira i banalizira strast i dubinu glazbenih djela, za razliku od naša dva mainstream luđaka pravljena po istoj formuli koji obogaćuju jednostavne pop i rock uspješnice neizmjernom količinom emocije i strasti. Uvijek ću više cijeniti ovu drugu opciju, jer, s obzirom na ponudu ne samo na lokalnoj, već i na svjetskoj koncertnoj sceni, prvo postaje pomalo suludo. Ali je kičasto lijepo, čiju prikladnost trenutnom blagdanskom ugođaju i euforiji nitko ne može poreći. Dašak talijanskog kiča i glamura Sanrema o očaju i tuzi Arene Zagreb.
