Intervju

Ljudi iza scene: Antonino Šimić

photo: Antonino Šimić, credit: Doringo Photography

Ljudi iza scene: Antonino Šimić

Antonino Šimić jedan je od najperspektivnijih domaćih producenata koji iz dana u dan iznenađuje djelima iz svojeg Greenwood studija. Surađivao je s mnogobrojnim glazbenicima raznih žanrova, a jednako se dobro poznaje domaću estradnu i alternativnu scenu. Otkrio nam je svoje viđenje umjetničkog doprinosa i važnost producenta u finalnom proizvodu te podijelio mišljenje o svojevrsnim podjelama između radijskog i internetskog glazbenog prostora.

Što se trenutno kuha u Greenwood studiju? S kojim glazbenicima trenutno surađuješ i izlasku čijih izdanja se najviše raduješ?
Greenwood Studio je nedavno ponovo proširio svoju djelatnost osim audio produkcije, izdavanja, promocije i digitalne distribuciju, novost je i video produkcija koja me oduvijek privlačila, ali se nisam nikad usudio time baviti. Za neke jednostavne videospotove sam spreman, ali nešto kompleksnije ću ipak prepustiti kolegama koji su duže u tom poslu. Nakon kratke ljetne pauze nastavljam raditi na novom albumu BluVinila koji bi trebao izaći sljedeće godine, u pripremi je novi “povratnički” materijal grupe Libar i još hrpa drugih i zanimljivih izdanja o kojima ne mogu baš pričati dok ne izađu. I da, sve me to raduje i veseli, da nije, promijenio bih profesiju.

Koji su najveći izazovi producentskog posla i kako ih nadvladati?
Najveći izazov iz mog iskustva je bilo započeti se profesionalno baviti audio produkcijom. Meni je bilo puno teže od nekih drugih kolega zato što sam došao iz drugog grada i nisam imao ekipu i bendove koji će te angažirati ili preporučiti iz srednje škole, s faksa i slično. Moj prvi produkcijski angažman je bio mladi bend Broken Ideas za koji sam čuo preko glazbenog foruma pa sam im se javio u inbox. Drugi angažman mi je bio Elephant and the Moon čiju sam pjesmu “The Night Is Catching Up With Me” čuo na Cucko Sessionu Irene Žilić i toliko mi se svidjela da sam mu se odlučio javiti u inbox na Facebooku iako se nismo poznavali. Mom prijatelju i kolegi Srđanu Sekuloviću Skansiju sam se također javio preko Facebooka prije sedam-osam godina, nismo se poznavali i ja sam mu poslao neko nadobudno motivacijsko pismo, ali s obzirom na to da je Skansi kul lik, sutradan sam već bio na snimanju albuma Psihomodo Popa “Čiribu Čiriba” koji je dvije godine poslije dobio Porin za album godine. Malo sam odužio s “biografijom” ali poanta je biti uporan i biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Znam puno kolega i glazbenika koji su bili talentirani za ovaj posao, ali su odustali jer nije unosan, odnosno treba puno vremena, ulaganja i odricanja da uopće dođeš do neke prepoznatljivosti i nekakve zarade.

Kakvo je stanje u produkciji u Hrvatskoj, uspoređujući je sa svijetom?
Što se tiče mainstream scene, mislim da smo u velikom zaostatku. Uvijek smo imali i uvijek će postojati pojedinci spremni konkurirati barem na europskom tržištu, ako ne i na svjetskom. Esencijalni problem je naše tržište koje je premalo. Malo tržište znači malo para, malo para  znači malo ulaganja. Kod nas ne postoji niti jedan major label osim podružnice Universala dok ostali funkcioniraju više manje na indie pristupu gdje poznatijim izvođačima daju avans za final master, oni to dostave i to ide van. A&R odjel praktički ne postoji kao ni uredništvo gdje bi se spajali ton majstori, miks i mastering inženjeri te producenti da se proizvod napravi kvalitetnije. Ja se ne sjećam niti jednog poziva izdavačke kuće da miksam neku pjesmu koju je snimao ili producirao netko drugi zato što je A&R menadžer ili direktor izdavačke kuće shvatio da bi moja estetika bila dobra za to. Ne moram to biti nužno ja, postoje Filip Vidović ili Skansi koji su vrhunski profesionalci i još dosta ljudi koji su talentirani i čekaju napeti k'o puške za nove prilike i rad s novim izvođačima. A toga je stvarno na kapaljku. Način na koji izdavači preslušavaju mastere su u većini slučajeva slušalice od par sto kuna i jedini je uvjet da pjesma ne krči. Pustiš novu pjesmu Nine Badrić i nakon toga Dua Lipu i samo kažeš jebiga. I zašto je to tako? Zbog para. I onda kod nas postane novo normalno da pjesmu broj jedan na top listi radi jedan isti čovjek glazbu, aranžman, snimanje i miks također. Ali, opet vjerujem da postoji prostor gdje se može uložiti za veća imena u kući za koje znaš da bi mogla biti barem u top 10 za dva tri različita miksa i mastera i realno izabrati najbolje. I kad bi se u to uložilo, onda bismo mogli pričati oko tih 10-20-30 % što nam fali u zvuku da bi se kako-tako približili svijetu. Ja ne mogu zamisliti Weeknda kako miksa u tour busu hit, zašto bi to uopće radio kad postoji hrpa drugih profesionalaca koji jedva čekaju da taj posao naprave bolje, a vjeruj mi, menadžment i diskograf ne bi to tek tako pustili, zašto bi riskirali. Prvi album Billie Eilish je snimljen doma, ali su ga miksali i masterirali profesionalci. Ono što mi nemamo su suradnje, što je vani sasvim normalno da svaki profesionalac radi svoj posao. Ja bih se prvi vrlo rado opredijelio samo za jednu stavku i u tom području uložio svu energiju, novac i edukaciju. Ne vidim da u građevini keramičar postavlja klimu i ventilaciju, parketar radi struju, zidar radi vodoinstalacije nego, eto, samo u glazbi na Balkanu mi svi “znamo” sve. I zato smo daleko od svijeta. Ovo se odnosi samo na mainstream i pop scenu, za indie i alternativnu glazbu je sasvim druga priča gdje home production ima svoj šmek i publiku.

Koliko je važna dobra suradnja između producenta i glazbenika? Kako „običnom slušatelju“ objasniti, što je u finalnom proizvodu (pjesmi) umjetnički otisak producenta?
Važna je kemija i zajednički jezik. Ako toga nema, onda producent spada samo pod tehničko osoblje i izvođač mora potražiti nekog drugog tko će ga razumjeti. Svaki producent ima svoje uho i estetiku, a na izvođaču je da odabere ono što je najbolje za njegov put u tom trenutku. Kod glazbenika sam primijetio da dosta cijene strpljivost i angažiranost. Neki su toliko dobri da praktički mogu biti i sami producenti, a ti si tu da im budeš desna ruka i da im pomogneš u realizaciji projekta. S godinama sam shvatio da je najvažnije zadovoljstvo klijenta pa nemam ambiciju svađati se. Sve se može dogovoriti, a ako baš ne ide, onda je i najbolje prekinuti suradnju za zajedničko dobro. Što se tiče otiska, neki producenti se više prilagode izvođaču, dok drugi već imaju određenu vrstu estetike koju izvođač baš treba i želi.

U kojem se žanru osobno najbolje pronalaziš, u kojem si najvještiji i zašto?
Počeo sam s akustičnom i indie rock glazbom da bi radom sa Skansijem naučio više o mainstream pop glazbi. Rekao bih da mi najbolje leže pop i rock izvođači odnosno bendovi koji imaju potencijal za airplay, ali opet koji se ne boje zaprljati ruke i napraviti nešto drukčije od klasičnog formata.

S kime ti je posebno bilo drago surađivati i zašto?
Posebno mi je drago surađivati s izvođačima koji su duže na sceni jer su puno opušteniji i jednostavniji za rad. S Josipom Lisac sam snimio možda tri tejka vokala u komadu za suradnju s grupom Chui na pjesmi “Tebi putujem” i za tu pjesmu je Josipa dobila Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu. S Milom Kekinom i njegovim bendom je bilo užitak raditi, s Gobcem, Banom iz Songkillersa, ekipom iz Let3 je uvijek zabavno družiti se u pauzama i slušati razne priče i dogodovštine iz karijere. Od ovih “novijih” jako me iznenadio Bojan Jambrošić, nisam neki obožavatelj njegovih pjesama, ali se čovjek ponio kao veliki profesionalac i odličan pjevač i zbog toga će imati kod mene uvijek otvorena vrata. Isto tako i ToMa, čovjek izgara za ono što radi i voli snimati kod mene.

S kime bi s domaće scene želio surađivati, a još uvijek nisi i zašto?
U zadnjih 7-8 godina sam sigurno na neki način radio sa svima koje poštujem i cijenim, neke i slušam ili sam slušao privatno. Žao mi je da nisam upoznao Dinu Dvornika i snimio barem jedan tejk s njim, isto vrijedi i za Olivera Dragojevića. Volio bih raditi album ili barem jedan singl Natali Dizdar koja mi je najdraži ženski izvođač na našoj sceni. Od novijih Fani Solomun me zainteresirala, čak smo razgovarali o suradnji, ali je već imala dogovor s drugim producentom. Buč Kesidi su mi novi najdraži bend iz Srbije i s njima bih vrlo rado radio. Fran Vasilić mi je fantastičan i njega bih volio miksati. Što se tiče Top40 glazbe na našoj sceni, Silente kod mene imaju uvijek zeleno svijetlo, samo neka se jave, a može i Matija Cvek jer, why not, spreman sam za različite krajnosti.

Kako je pandemija utjecala na tvoj posao?
Utjecala je jako, iako se na početku i nije činilo tako. Zimi nije bilo koncerata, smanjili su se i iznosi od kolektivnih prava i nitko ne zna što donosi sutra.  Ova godina je puno lošija od prošle, bendovi i izvođači su demotivirani i bez love. Iako ovo ljeto se nešto i sviralo za razliku od prošlog pa će valjda sad i krenuti više snimanja. Ja sam srećom imao potpore od Zavoda za zapošljavanje za zadržavanje radnih mjesta inače bih morao „ključ u bravu“ i voziti Wolt. Neki kolege su to stvarno i napravili. Ova pandemija je glazbenike bacila na koljena, pogotovo one kojima je to jedini prihod.

Tko je buduća velika zvijezda domaće glazbene scene?
Ne baš na domaćoj sceni, ali Fran Vasilić bi mogao postati (ako već nije) novi izvozni potencijal u svijet nakon 2Cellos. Volio bih da ga uzme neki ozbiljni menadžment i diskograf jer ima ogroman potencijal. BluVinil bi mogao postati bend koji će svakim budućim singlom pokriti radijski eter bez problema i čija će fan baza samo rasti i vjerujem da bi mogli kroz dvije godine napuniti veliku dvoranu Tvornice. Što se tiče regije, Buč Kesidi će za godinu dana, ako izbace album jednako dobar kao „Euforija“, svirati malu dvoranu Doma sportova bez problema. Teško mi je baš puno predviđati jer je poanta ubost dobru pjesmu, a to može biti potpuni aninimac koji će sutra izbaciti prvu pjesmu na YouTubeu i kroz godinu dana će mu se karijera okrenuti 360 stupnjeva. Novih zvijezda će biti kada se promijeni bodovanje za službene top liste. Imamo dvije top liste: jedna je Top40 na RTL-u, a druga je Top20 na HRT-u i obje se boduju isključivo prema radio i tv airplayu, a zapravo bi se trebalo uvesti kao i na Billboardu i streamove za YouTube i Spotify i druge streaming servise. Pa Spotify je već godinu dana u Hrvatskoj, ne znam što se čeka. Vidiš i sama da je ljudima danas važnije biti prvi na trendingu na YouTubeu nego na Top40 listi.

Što bi savjetovao mlađim kolegama koji su se tek počeli baviti ovim poslom?
Savjetovao bi im da budu uporni i dosljedni sebi, da se ne prodaju na spiku i za malo para. Raditi za “reklamu” ne postoji, nećeš dobiti besplatan burek u pekari zato što ćeš ga preporučiti prijatelju. Obavezno pogledajte video Tony Maseratija – „Working for Free“ sve će vam biti jasno. 

Kakvi su ti planovi za budućnost?
Pričekati da se ova stvar oko pandemije smiri, nadati se da će se vratiti u normalu i da će se sve vratiti barem onako kako je bilo. Ako se to ne dogodi spreman sam dignuti sidro i odseliti se na neko drugo ozbiljnije tržište pa premda krenuo od nule.  

dr.sc. Maja Trstenjak
dr.sc. Maja Trstenjak

Glavna urednica portala Sound Report