51 minuta s Vedranom Sleepyheadom
22.10.2015. 13:57
51 minuta s Vedranom Sleepyheadom, poznatijim kao Vedranom Šuvakom, front-manom zagrebačkog indie benda Sleepyheads ili, drugim riječima, intervju s "najbolje čuvanom tajnom hrvatskog indieja" (kako to neki vole kazati) kojeg smo odradili povodom izdavanja hvaljenog debitantskog albuma "The Swirling Thoughts Of…" i njegove uspješne koncertne promocije, nedavno u Tvornici.
Kišno je poslijepodne u Zagrebu, utorak, after work sati. Nalazimo se u malom irskom pubu u Savskoj. Vedran kasni jer, kaže, došao je s tramvajem.
Bok.
Bok.
Preskočit ćemo klasična pitanja o predstavljanju benda jer te informacije već imamo. Moju prijateljicu zanima koliko imaš godina?
Imam 39 godina (smijeh), kad već pitaš…
Čime se baviš kad ne sviraš?
Radim po televizijama kao redatelj. Diplomirao sam režiju na ADU i najviše sam radio na HRT-u. Najduži staž mi je bio na Briljanteenu, ali radio sam i reality emisije, tipa Big Brother. Trenutno radim kao novinar i redatelj na HRT-u.
Belle and Sebastian. Znam da znaš pjesmu "If You’re Feeling Sinister" (op.a. na YouTubeu je objavljen cover pjesme), a znaš li pjesmu "We are the sleepyheads"? Ima li ona veze s nazivom benda?
(smijeh) Znam. Slušam Belle and Sebastian, ali ta pjesma nema veze s nazivom benda. Iskreno, dok smo tražili naziv benda, nisam ni znao za tu pjesmu. Bili smo dugo bend bez naziva i to je bio problem. Ne znam baš kako je došlo do naziva "Sleepyheads", ali mislim da je to prvo ime koje je svima bilo OK, pa je ostalo, pa čak danas mislim i da je to dobro ime, da nam baš paše (smijeh).
Znači slušaš Belle and Sebastian. Koji ti je njihov najdraži album?
Njihov najdraži album mi je "Tigermilk", čini mi se da je to njihov prvi.
Kako su se okupili Sleepyheads?
Sleepyheads su tri Vinkovčanina i jedan Vukovarac - bubnjar. Gišo (bubnjar) i ja smo svirali u bendu "Momci iz grada". To je bio bend Zorana Lazića, jednog pisca, scenarista (op.a. Bitange i princeze). Pisao je za časopis "Nomad" koji je izlazio krajem devedesetih. Nakon što smo izašli iz benda, Gišo i ja smo svirali iz zafrkancije, a ja sam već tad imao neke svoje pjesme. Onda nam se pridružio Domagoj na basu i tad smo krenuli svirati koncerte, a 2013. druga gitara - Daniel, moj bratić.
I već 5 godina svirate?
2011. je bio naš prvi koncert.
Tko bolje svira gitaru - ti ili Daniel?
(smijeh) Daniel.
Znači iz Vukovara si? :) Znaš li za (vukovarski) bend Das Rage?
Dakle, ja sam rođeni Vinkovčanin. Živio sam u Vinkovcima do 1998. kad sam otišao u Zagreb na fakultet. A moji roditelji su preselili u Vukovar 1999. i tamo su živjeli do 2013. Tako da sam upoznao i Vukovar prilikom odlazaka doma za praznike. Znači Vinkovčanin i poluvukovarac, recimo… Znam za Das Rage. Filko iz benda nas je zvao na našu prvu svirku ikad, u Vukovaru 2011. u sklopu Balkan Streets Festivala.
Kao mlad, kao srednjoškolac, što si slušao najviše?
Uh… To je bilo devedesetih… Zvuk Seattlea, Pearl Jam, Nirvana, kasnije britpop, Suede, Blur, Manic Street Preachers. Oasis, prva tri albuma... Radiohead mi je jedan od omiljenih bendova koji slušam i jedan od rijetkih koje kontinuirano pratim od početka.
Radiohead, zbilja? Opet moje dosadno pitanje - koja ti je njihova najdraža pjesma?
(duboko izdiše) "Let down" s "OK Computer". To je super album. Dugo mi je "OK Computer" bio njihov najboIji album, no "In Rainbows" se opasno približio toj tituli.
OK. Sljedeće pitanje je tvoj engleski jezik: otkud ti tako dobar naglasak? Jesi boravio negdje vani?
(smijeh) Pa preko muzike… Još sam kao klinac slušao dosta strane muzike, starci su imali ploče i tako. Nisam nikad boravio negdje vani gdje se priča engleski, samo sam puno slušao muziku. Prirodni sam talent (smijeh).
Je li ti se lakše izraziti na engleskom?
Je, lakše je na engleskom, nekad i zvuči bolje. Nekad i razmišljam na engleskom (smijeh). Kao klinac sam se znao uhvatiti da razmišljam na engleskom.
Sleepyheads @ Tvornica kulture, 1.10.2015.
Kad pišeš pjesme, kako teče taj kreativni proces?
Imam faze. Imam te periode kad uzmem gitaru i samo izađe iz mene. Dogodi se da uzmem gitaru, a akordi i tekst dođu sami. Najrjeđe se desi da napišem pjesmu, a onda je uglazbim, to ide teže zbog usklađivanja ritma napisane pjesme i ritma glazbe. Ima mjeseci kad nema ništa. Uzmem ja gitaru svaki dan, ali sviram tuđe pjesme…
Imaš li koju zanimljivost sa snimanja albuma koju bi podijelio s nama?
Pa snimanje je bilo maratonsko, izmorili smo Nikšu. U skoro 12 sati smo snimili materijal. Snimali smo uživo jer smo htjeli zadržati tu neku energiju benda. 20 stvari je snimljeno. Bilo je jako teško izabrati što staviti na album. Pazili smo da bude ok redoslijed pjesama, da pjesme na albumu imaju neki svoj prirodni tok, te da album ne bude predugačak.
Za pjesmu "We Could Go Out Partying", napisao sam u svom izvještaju s koncerta (iz Tvornice) da ima Bowiejevski refren, mada je taj motiv otresanja bluesa plesom, partyjem dosta čest u pjesmama. Jesam li pogodio?
(smijeh) Da, jesi. To je svojevrsna posveta Bowieu.
Znači Bowiejev si fan? Čitao sam nedavno Critchleyevog Bowieja i posebno mi se svidjela jedna misao o autentičnosti u glazbi kao bolesti koje se treba riješit. Koliko je važno biti autentičan?
Pa, mislim da je. Nisam čitao knjigu koju spominješ, ali pretpostavljam da se ta priča o autentičnosti veže na Bowiejevu karijeru koja se konstantno mijenjala, odnosno tokom karijere je promijenio gomilu glazbenih žanrova. Meni je to genijalno. Možda je to i jedna od Bowiejevih vrlina koju najviše cijenim. Da nije ostao u jednom žanru, jednom imidžu, već se mijenjao kako su se i glazba i trendovi mijenjali. Međutim, imam dojam, a to je možda samo do mene jer sam stvarno maksimalno preslušao Bowiejev opus, da je on u tim konstantnim mijenama na neku foru zadržao i autentičnost. Bilo da slušam neku stvar iz njegove Ziggy Stardust faze, ili neku iz njegove pop faze iz 80tih, to je opet on. Teško je to objasniti.
Mislim da se bend treba mijenjati i razvijati, te eksperimentirati u glazbi. Ali da ne izgubi ono nešto neopisivo, apstraktno, što ga čini, 'ajmo reći, autentičnim. Generalno više volim bendove koji se mijenjaju.
"The Swirling Thoughts Of..." je pobrao mnogo pozitivnih kritika. Kako se nosite s kritikama u medijima: čitate li ih, znaju li vas iznervirati? Cijenite li kritike?
Pa ja ih čitam i cijenim dobre kritike. Sve te pohvalne krtitke koje smo dobili nam stvarno puno znače. A znaju me iznervirat' i dobre i loše kritike kad je tekst loš. To što danas internet nudi svima da pišu je dvosjekli mač. Ja sam odrastao u doba kad su još izlazili glazbeni časopisi i čini mi se da je tada postojala jača urednička kontrola. Danas se na internetu objavljuje sve. Osjeti se kad osoba koja piše kritike, ne razumije to o čemu piše, da uopće ne shvaća glazbu o kojoj piše ili da joj jednostavno nedostaje neka šira glazbena naslušanost. Ali opet kako živimo u doba interneta, svaki tekst je dobar za shareanje. :)
Koje bi naše mlade bendove izdvojio i preporučio čitateljima?
Uf. Od baš mladih bendova, cijenim to što rade Side Project, Rusti, a tu su još i stari-mladi bendovi tipa The Marshmallow Notebooks, (the) Lesser Men, Esc Life, Benchwarmers, Pridjevi, Lovely Quinces, Irena Žilić, And The Kid, Žen, Mark Mrakovčić. . . Čini mi se da posljednjih nekoliko godina imamo jaku glazbenu scenu koja, na žalost, prolazi ispod radara, u smislu mainstream medija.
Za pred kraj, jedna mala igra… Moraš izabrati jedno od dvoje ponuđenog. Album "Transformer" od Lou Reeda ili "The Idiot" od Iggy Popa?
U jebote… Zajebano… Transformer. Čisto jer sam ga puno slušao, ali i Idiot je super album.
New York ili London? U smislu glazbene scene?
A ne znam… baš ne znam… Teško je. New York… negdje na pola puta na Atlanskom oceanu… Ali dobro, ja sad razmišljam samo o starim bendovima, no kad se sjetim i novih aktualnih bendova, neka bude New York.
Fender ili Gibson?
(smijeh) Gibson. Moja prva električna gitara je bila Gibson, odnosno kopija istog. I nekako mi je od početka najdraži taj zvuk Gibsona. Topao, širok, pomalo prljav. A i moji dječački gitaristički heroji su svirali Gibsona, tipa Slash. :) A i mi smo trenutno bend Gibsona. I Daniel i Domagoj sviraju na Gibsonu.
Što misliš o koncertu Vatre u avionu Croatia Airlinesa?
(smijeh) Pa, prvo sam vidio naslov tog članka, pa sam pomislio da se avion zapalio. Onda sam vidio Dečaka na fotki, pa sam samo nastavio skrolati po stranici ne otvarajući dotični članak. Šta da ti kažem, Vatra je grozan bend, nema se tu ništa pametnoga za reći…
