auto-r

8 / 9
Mladen Šlogar

Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."

Piše od 27.10.2016.

U 7 godina napisao je 101 članaka.

Dream Theater x Devin Townsend = DT na kvadrat

Dream Theater x Devin Townsend = DT na kvadrat

Iako više nikad neće biti popularna kao 70-ih – čast iznimkama poput Pink Floyda – progresiva i dalje privlači publiku koja traži nešto zahtjevniju, da ne kažem pretenciozniju, glazbu. U metalu je taj krug još uži, no zato se svi fanovi podžanra kunu u Dream Theater. Definitivno prva asocijacija kad je riječ o progresivnom metalu, DT je najavom novog koncerta obradovao mnoge. Ipak je zadnji bio u Ciboni prije 8 godina, a u međuvremenu su izdali 3 albuma. Ovaj put su imali i društvo blesave ličnosti Devina Townsenda koji je još jednom dokazao da je jedan od najboljih vokala u metalu te da žanr može biti zabavan. Udružili su snage – i inicijale – te pošteno zabavili publiku u Domu sportova.

Dino Jelusić:

Dino Jelusić: "Samo treba živjeti život, raditi i ne čekati da sve padne s neba"

Jedna od najvećih glazbenih vijesti u Hrvatskoj prošle godine bila je ulazak Dine Jelusića u legendarni hard rock band Whitesnake. U međuvremenu je ovaj mladi multi instrumentalist inspirativne karijere i jedan od najboljih svjetskih vokala nastavio nizati brojne uspjehe, zanimljive projekte i suradnje, a na radost domaće publike objavio je i pjesmu na hrvatskom! Dino se trenutno nalazi na pripremama za početak turneje na koju kreće s Davidom Coverdaleom i ekipom, a neposredno prije njegovog odlaska dobili smo priliku za ovaj interesantni razgovor. Što nam je Dino otkrio saznajte u nastavku.

For the Record: Living Colour – „Vivid“

For the Record: Living Colour – „Vivid“

Living Colour vrlo je specifična pojava američke alternativne scene. Navodno. Mislim, cijela je postava sastavljena od crnaca, a to je na neki način raritet? Možda, ako zanemarite bezbroj blues, funk i rock n roll bendova 20. stoljeća. Neki ljudi očito imaju vrlo kratko pamćenje – ili samo diskografi. Ako se fokusiramo na metal, osobito alternativni, onda izjava čak i ima nekog smisla jer taj je žanr ionako popularan u vrlo specifičnoj demografiji. Najčešće nordijskoj. S vremenom je žanr postao znatno raznolikiji, a Living Colour se mogao pohvaliti vrlo raznolikim zvukom. Kombinacija metala, funka, soula i popa s njihova prvijenca još uvijek je jedinstvena.

Dream Theater: Pod suncem ništa novo, ali barem je ugodno

Dream Theater: Pod suncem ništa novo, ali barem je ugodno

Upornost je vrlina. Neki jednostavno ne znaju kad treba stati. Unatoč idolatrijskom statusu unutar žanra progresivnog metala – a i činjenici da su izmislili sve što se u njemu dalo izmisliti (i kopirati) – Dream Theater marljivo izdaje nove albume svakih nekoliko godina. Zašto? Jer žele. „A View from the Top of the World“ njihov je najnoviji uradak vrlo prikladna naslova. Naime, odavno su se pomirili da neće više imati remek djela poput „Images and Words“ ili „Metropolis Pt. 2“, stoga su se posvetili usavršavanju tehnike. Kad si toliko dugo dosljedan, ne moraš se više nikomu dokazivati.

Strategija Maidena: Ako taktika pali, ne mijenjaj ju

Strategija Maidena: Ako taktika pali, ne mijenjaj ju

Napokon, nakon najdulje pauze u njihovoj karijeri izdali su novi album – a ni ovaj tekst nije bio ništa brži. Neka, tko čeka, taj i dočeka, a Maidene se uvijek isplatilo čekati. Nema nikakve veze s njihovom veličinom i imidžem, prije s dosljednom radnom etikom. Bez obzira na odsutnost bilo kakvih revolucionarnih pomaka, zna se što od njih možemo očekivati – ratobornost koja odolijeva njihovim godinama.

For the Record: Metallica – „Master of Puppets“

For the Record: Metallica – „Master of Puppets“

Koliko god bio jedan od najvećih predstavnika žanra, Metallica već neko vrijeme nije bila miljenik alternativne scene „zahvaljujući“ svojim kasnijim albumima – a ni popularnost im nije pomogla. Međutim, nepobitno je da su njihovi raniji albumi bili itekako velik utjecaj na novije generacije metala – da, čak i „Black“. Tu spada i „Master of Puppets“ koji se smatra jednim od najboljih albuma thrash metala. Iako bi se o tome (uvijek ) dalo raspraviti, definitivno je njihov magnum opus. Osim odličnog repertoara, također ga prati i vrlo zadovoljavajuća produkcija. Punog zvuka i „mesnatih“ tonova, tipičan je primjer kako bi album ovog žanra trebao zvučati.

For the Record: Pink Floyd – „Animals“

For the Record: Pink Floyd – „Animals“

Slava nije idealna. Nekima možda jest, no u tom slučaju zanemaruju drugu stranu medalje. Očekivanja publike, pritisak izdavača i konstantan stres čest se ne spominju u kontekstu glazbene industrije. Dakle, kao i svaki drugi posao – osim što morate udovoljiti i potpunim laicima. Sva sreća da je Pink Floyd bio vičan udovoljiti njima, ali i publici istančanijeg ukusa. Nakon što je „Wish You Were Here“ ispunio sva očekivanja te nadišao „The Dark Side of the Moon“, idući u nizu bio je znatno mračniji „Animals“. Unatoč materiji, produkcija nije ni približno toliko tmurna. Naprotiv, znatno je otvorenijeg i pristupačnijeg zvuka. Tematika možda nije najvedrija, ali barem zvuči odlično.

For the Record: Queensrÿche – „Queensrÿche “

For the Record: Queensrÿche – „Queensrÿche “

Queensrÿche je vjerojatno ostao u pamćenju samo u krugovima metala, no krajem 80-ih su bili poznati i šire. Sam početak ipak je bio znatno skromniji. Njihov prvi uradak jednostavna naziva „Queensrÿche“ pokazao je da imaju potencijala, ali je trebalo još puno rada. Odaje (pre)velik utjecaj Iron Maidena koji se kasnije nasreću umanjio, ali već tad je EP nagoviještao buduće zanimacije koje se nisu svodile samo na fantasy i ZF. Također odaje i vrlo ograničenu produkciju.

For the Record: Led Zeppelin – „Led Zeppelin II“

For the Record: Led Zeppelin – „Led Zeppelin II“

Nije lako osmisliti nastavak odličnom početku, a da pritom ispuni sva očekivanja. No, tu i tamo se ona i ispune. Dobar primjer je Led Zeppelin. Nakon prvijenca maštovita naziva „Led Zeppelin“ koji je obilježio početak njihova uspona, ipak se trebalo potruditi. „Led Zeppelin II“ nije bio toliko pedantan koliko njegov prethodnik, no nadoknadio je ogromnih entuzijazmom. Osim što je zacementirao njihovu karijeru, smatra se i jednim od najbolje produciranih albuma u rocku, unatoč tomu što je sam proces bio poprilično raštrkan.

For the Record: The Who – „Who's Next“

For the Record: The Who – „Who's Next“

The Who je zaslužan za dvije stvari: (pre)ambiciozne rock opere i beskonačne reprize CSI-a. Istinu na stranu, uvijek su imali upečatljiv zvuk koji je definirao britanski rock 60-ih i 70-ih. „Tommy“ je bio njihova prva prava uspješnica, no većini su sigurno ostali u sjećanju zahvaljujući „Who's Next“. Iako jednostavnijeg pristupa, album je jedan od njihovih najboljih. Zasluge idu odličnom repertoaru pjesama, ali i produkciji koja je dokazala da više ponekad nije bolje.