Valentino Bošković - Nova baklja najpoznatijeg bračkog svemirca
31.10.2020. 12:58
Valentino Bošković bend je iz buduuućnoooosti, buduuućnoooosti [1]. Valentinota poznivaju širun svemira, a u nos je popularan tek sedan zemajskih godin. (Blago ekipi s Merkura, oni već skoro trideset godina mogu uživati u njegovim lansirajućim bakljicama!) I dok putuje svemirskim prostranstvima, u međuvremenu je jednu takvu baklju pod nazivom „Velika Praska“ lansirao i na Zemlju. Inače, Velika Praska je žena Velikog Praska i da nije bilo nje, ne bi bilo ni Svemira, ni nas, ni ovega albuna.
Kako sami kažu: Sve su izventali, odsvirili i otpivoli Branko Dragičević i Josip Radić – dvojac koji utjelovljuje tzv. cosmic pop. Valentino Bošković stvara vlastitu galaksiju koja je daleko od bilo kakva pop mainstreama jednoličnosti temeljene na dvjema instrumentalno jednakim strofama s kulminirajućim refrenom koji će se već očekivano dvaput ponoviti, dok će trećim moduliranim ponavljanjem pjesma doživjeti svoj vrhunac i dramatični završetak.
Valentino Bošković nije simetričnost forme i tematska teatralnost ljubavnih brodoloma, već očekivana neočekivanost šaljivog opjevavanja svemirskih, bodulskih i svakodnevnih tema. Nakon "VSSR-a", "Marsovskih listina" i kompilacije "Vodič kroz galaksiju za redikule", ovaj dvojac novi nastavak kozmičkog putovanja i dalje temelji na kombinaciji bračkog govora iz 17. stoljeća i marsovskog fonda izmišljenih riječi, što ga uistinu čini jedinstvenim u svemiru. Istovremeno se svojim zvukom kao kombinacijom raznih instrumenata s naglaskom na synth, razigranih ritmova, raznih stilova, neočekivanih obrata u završnici pjesme i mekog, casual vokala popraćenog dvoglasjima približava upravo glazbi iz buduuućnoooosti.
Nakon ovega son utekla sa Zemje – pomisliš već nakon početne "Blojske Rapsodije", priče o samostanu u pustinji Blaca i popu kojemu kanoćol nije služio samo za gledanje u zvijezde, nego tko zna za što još. Ako me razumijete. Šaljivo se obrađena tematika klerskih nestašluka proteže i na drugi broj u kojem igrom riječima Don Sandro Pippanonnu, a nona pipa Fernandota. Da ovaj dvojac ostaje vjeran bračkom podneblju, osim opjevane "Amorelle" kao nekadašnje dike Brodosplita dokazuje i opjevavanje toponima otoka Brača koju je lako zamisliti kao uglazbljenu priču nekog starog Bračanina. I dok je Amorella u prošlom stoljeću označavala (tehnološki) put u budućnost, danas se pojavljuje u istoimenoj pjesmi iz buduuućnooosti kojom se priželjkuju artefakti prošlosti u obliku brižne none, joja, spize i stona od firme.
Osim toga, u tumačenju je bračkih liriksota vjerojatno najzanimljivija "Šukadar Bukadar" koja označava izraz kojim se na Braču u srednjem vijeku tjerala kuga iz mjesta. Možda ne bi bilo loše da se u ovim pandemijskim okolnostima i općenitoj bolesti modernog doba u kojoj su dica nevajona poslužimo spomenutim srednjovjekovnim vradžbinama. Iako jezična barijera priječi shvaćanje liriksota iz prve (hvala dobrim ljudima na prijevodima!), ipak je ona ta koja Valentinota izdiže iz mase i uz pomoću koje se opire kugi „sveviđenosti“ i nemaštovitosti današnjice. Šukadar Bukadar! – još jednom, za svaki slučaj. Valentinota na albumu spaja nespojivo i uzima trunku iz svakog dijela svemira – od bračkog popa i kurbinog pira, preko Briana Maya (Mejota) i Kvinota do dvije vrste marihuane od kojih jedna manto, ol druge mi se spi – čime u takvom slobodnom i bezgraničnom prostoru svi postaju svemircoti – svemircot si ti, svemircot ja!
Lansiranje s Brača u svemir, ali i u nešto življu i žešću glazbenu galaksiju predstavlja "Mala Praska" koja zahvaljujući instrumentalnoj raznovrsnosti može podsjetiti na melodijski spoj folklornog napjeva i pravog dance popa. Album završava s "Adio, Trafikonte" – apsolutno najsnažnijom pjesmom i u semantičkom i u glazbenom smislu. Suradnja je to Valentina Boškovića s TBF-om u kojoj su Mladen i Saša dali svoj dobro poznati touch socijalnoj tematici oproštaja s tajanstvenim Trafikontom, ključnom figurom bračko-svemirske povijesti. U figuri se opjevana Trafikonta zapravo može naći bilo tko tko je poša, a bi je dobar posol. U posljednjim stihovima refrena uz pomoć svojih prijatelja iz studija Bozon, poput kakva modernog band aida, podsjećaju na jedinu istinu: istina je smih, a smih je jubov. Ukratko, ovaj je album prije svega veoma bogata riznica leksičkih, povijesnih, geografskih, etnoloških, kulturoloških i inih znanja, moglo bi se reći pravo bogatstvo bračko-svemirske kulture, a tek onda malo glazbeno remek-djelo.
Moćnom završnicom suradnje s TBF-om prestaje i naše putovanje svemirom. Ne brinem se da ih neće biti još. Sve dok ima prošlosti na kojoj Josip i Branko temelje svoje štorije, bit će i budućnosti. Na njima je da učine nove misli i pisme, a na nama da učinimo novu dicu koja će doći na koncert. Valjda ćemo svi doživjeti onaj na Vidovoj gori 14.2.2046., a do tad čekamo ploču. Valentinota se samo mora odlučiti oćel bit kamena, oli gipsana.
[1] Kako biste ovo mogli pravilno pročitati, potrebno je prije svega poslušati broj 3. – Amorella.
Popis pjesama:
1. Blojska Rapsodija
2. Pippanonna
3. Amorella
4. Bobovišćica
5. Prilog semantičkoj motivaciji toponima otoka Brača
6. Brian May
7. Šukadar Bukadar
8. Mala Praska
9. Milde Sorte
10. Adio, Trafikonte