Mumfordov izlet u moderne vode
19.06.2015. 19:00
Mislim da svim umjetnicima treba biti dopuštena sloboda da svoj kreativni izričaj usmjere u nove i drugačije smjerove te da ti isti umjetnici, tj. glazbenici, ne bi smjeli biti primorani da publici i/ili glazbenim kritičarima opravdavaju svaki svoj potez i svaku promjenu. Međutim, objektivnost i kompromis po pitanju kvalitete su dvije različite stvari.
Bilo je za očekivati da će Mumford & Sons nakon dva odlična albuma u folk rock izričaju, Sigh No More (2009.) i Babel (2012.), za treći album pokušati napraviti nešto drugačije, bilo zbog samog razvoja benda ili pridobivanja nove publike. Nažalost, čini se da su pritom ipak otišli predaleko i putem izgubili većinu onog nečeg što ih je činilo toliko posebnima. To se prvenstveno odnosi na bendžo i kontrabas, koji su bendu, uz grleno četveroglasno pjevanje i lyricse u kojima smo se svi nekako uspjeli naći i s njima poistovjetiti, davali njegov prepoznatljiv i voljen zvuk. Na Wilder Mind Mumfordi su se odrekli više-manje svega toga te od benda "tradicionalnijeg" izražaja postali "moderniji" i samim time ciljali na širu publiku.
Prva stvar na albumu, "Tompkins Square Park", daje prilično jasnu sliku čitavog albuma - lagana i pjevna melodija koja ulazi u uho, zvuk temeljen na gitarama te melankolično poetiziranje o prolaznosti i nestabilnosti ljubavi.
Slijede ju "Believe" i "The Wolf", pjesme koje su objavljene kao najava albuma i koje postepeno dižu atmosferu na njemu, dajući nadu da za Mumfordovo stvaranje situacija ipak nije tako "mračna" te da album u nastavku ipak skriva pokoji biser. No nema baš mjesta veselju jer dolazimo do par pjesmuljaka ("Wilder Mind", "Just Smoke", "Monster") koji se nažalost ni po čemu ne ističu te se prilikom slušanja stapaju u jednu veliku pjesmu.
Atmosferu ipak postepeno diže "Snake Eyes" preko koje dolazimo do "Broad-Shouldered Beasts", mog osobnog favorita na albumu. Uvod na gitari me neodoljivo vuče na grungerske tonove Pearl Jama pa sam na trenutak imala osjećaj kao da slušam mix između "Who you are" i "Throw your arms around me", pjesama koje bi se donekle mogle i tematski povezati s ovim "mračnijim" uratkom Mumforda. Istovremeno me energija pjesme "Broad-Shouldered Beasts" najviše podsjeća na starije Mumfordove uratke te tijekom čitavog refrena samo iščekujem onaj njihov poznati bendžo i zaglušujuću suradnju četiriju vokala koji osvajaju uši i srca.
Iako je album ritmički "mirniji" nego njegovi prethodnici, Mumfordima je nekako uvijek uspijevalo spojiti dramatične tekstove s melodijama koje dižu publiku. Kao primjer toga mogla bi se shvatiti pjesma "Ditmas" na čiju bi se pozitivnu melodiju moglo bezbrižno skakutati ako se pritom ne obrati previše pažnje na lyricse: "Now you go too far/Don't tell me that I've changed because that's not the truth/And now I'm losing you".
Album završava u mirnijim vodama, na trenutke presličnima onima u kojima plove soft rock bendovi poput Coldpaya. Da citiram još jednog glazboljupca: "Svaka čast Coldplayu, ali jedan je dovoljan".
Nažalost, nakon dva odlična albuma, Wilder Mind ne mogu proglasiti boljim od prosječnog pop-rock uratka, čije pjesme lako ulaze u uho, ali ih je jednako lako i zamijeniti. Također se nadam da će se Mumford & Sons nakon ovog izleta u nepoznato ipak vratiti na svoje stare, "tradicionalnije", i po meni mnogo kvalitetnije staze.
POPIS PJESAMA
1. "Tompkins Square Park" *
2. "Believe"
3. "The Wolf"
4. "Wilder Mind"
5. "Just Smoke"
6. "Monster"
7. "Snake Eyes"
8. "Broad-Shouldered Beasts" *
9. "Cold Arms"
10. "Ditmas" *
11. "Only Love"
12. "Hot Gates"
Top tracks*
