Moj bijeli kit ili kako se kroz njezin prozor jablani vide

Albumi

Moj bijeli kit ili kako se kroz njezin prozor jablani vide

17.02.2025. 07:48

Pomalo je nezahvalno pisati o albumu izdanom 1988. godine u trenutku dok sam još bio dijete. Stoga sam odlučio napisati svoju osobnu priču o susretu s ovim pjesmama i samim albumom Tajni grad.

Moji roditelji su živjeli Novi val u Zagrebu i preko njih sam vrlo dobro upoznat s cjelokupnom jugoslavenskom novovalnom scenom. Iako su imali veliku kolekciju ploča, iz posve nerazumljivog razloga, nisu imali niti jedan album Haustora. No, to nikako ne znači da se doma nisu slušali. Čak naprotiv. Vrlo rano sam saznao za Enu, Neobičan dan, Šejna, Moju prvu ljubav i mnoge druge bisere iz Haustorove riznice. U devedesetima smo Haustore uglavnom slušali na nekoliko mix kazeta na kojima su se našli brojni hitovi. Nekako u to vrijeme, vjerojatno na radiju, primijetio sam i pjesmu Uzalud pitaš i ostao oduševljen (kao što samo dječak može biti) ovom stvari. Nažalost, na tim mix kazetama te pjesme nije bilo. Ranih dvijetisućitih dobio sam pak mix cd od dvadeset Haustorovih pjesama. Radilo se o svojevrsnom presjeku karijere. Iako se ovdje našlo nekoliko pjesama s Tajnog grada – Ula Ulala, Bi mogo da mogu i Samo na čas – ponovno je Uzalud pitaš izostala. Kako je osobi koja je radila mix cd to uspjelo još uvijek mi nije potpuno jasno. Tako da je ta pjesma na neki način postala moj Bijeli kit.

Davne 2005. godine bio sam kod jedne prijateljice čiji su roditelji imali cijelu diskografiju Haustora na vinilu. Odmah sam je žicao da mi pusti upravo taj mističan album s upečatljivom crvenom naslovnicom. Tada sam prvi put čuo album upravo onako kako ga je i trebalo čuti. S pjesmama po redu kako je umjetnik zamislio. Prvo se čulo klasično pucketanje, a onda je krenulo. Rundekov glas koji kod slušatelja evocira slike starih stražara što zijevaju i momaka koji u daljini pjevaju. A tada sam primijetio jedan prizor i rekao frendici: „Hej, pa i kroz tvoj prozor se vide jablani“.

U međuvremenu sam puno puta slušao Darka Rundeka uživo. Znao je odsvirati i Uzalud pitaš, ali uvijek u nekoj novoj, produljenoj varijanti s izmijenjenim tekstom. Međutim, meni su uvijek one originalne riječi urezane u memoriju mojeg Bijelog kita. Kako je vrijeme prolazilo još jedna pjesma s albuma sve mi je više golicala maštu. Ponekad sam se i poistovjećivao sa stihovima (kako se to i zna dogoditi). Često puta mi je došlo da kao i protagonist pjesme ostavim SVE, no to bih učinio kad bih mogao. Radilo se, naravno, o pjesmi Bi mogo da mogu.

Tajni grad četvrti je i posljednji album Haustora (ne računajući nedovršeni album Dovitljivi mali čudaci) i svojevrstan prirodan nastavak Trećeg svijeta i Bolera. I ovdje se – možda samo za nijansu manje nego na prethodnim albumima – osjeti beskompromisni duh Corta Moltesea i filozofija Henryja Davida Thoreaua. Jer kraj osamdesetih nosi i nove teme. Sada se kroz tajanstveni tajni grad šuljaju uhode, a ljude more neke čudne misli. No, Tajni grad opisuje, možda čak intenzivnije nego ranije, Rundekova poznata slikovitost stihova. Album je sniman i miksan u ožujku 1988. u studiju kod Troolog, a snimatelj je, kao i na prvom albumu, bio Hrvoje Hegedušić. Time Haustorovu diskografiju možemo gledati kao na zaokruženu cjelinu. Ugodno iznenađenje je i „povratak“ Srđana Sachera koji je odsvirao bas na nekoliko stvari (A1, A3, A4, B3, B4).

Novo reizdanje Croatia Recordsa remasterirano je s originalnih magnetofonskih vrpci dok je lacquer cut izveden u londonskom Abbey Road Studios. Reizdanje je obogaćeno ekskluzivnim sadržajem: zanimljivim intervjuom s Darkom Rundekom i tekstovima koje potpisuju Ilko Čulić, Boris Jokić i Ante Tomić, te kodom za preuzimanje mp3 verzije albuma. U današnje vrijeme kad je relativno lako jednim klikom poslušati određene pjesme, mnoge su mi izgubile određenu draž, no i dalje kad čujem Uzalud pitaš kreću trnci i slike stražara i jablana se vraćaju.

_{Strana A}