Ghost "Impera": Uspon, ali bez pada
21.03.2022. 12:09
Usred sveopćeg kaosa kojem svjedočimo zadnjih nekoliko tjedana – a bome i godina – dobrodošao je mali predah uz Ghostov najnoviji uradak, prepun glazbenog hommagea minulim desetljećima. „Impera“ najnovije je djelo proizašlo iz promišljena uma Tobiasa Forga koji je ponovno dokazao da se možete baviti metalom, a da vam avanturizam i smisao za humor nisu presahnuli.
Baš kao i prošli albumi, ne drži se „Impera“ prestrogo žanrovskih smjernica. „Imperium“ započinje melankoličnom ratnom melodijom koja odmah asocira na hard rock 80-ih. Početak možda jest nasmrt prožvakani klišej – mada bi Gary Moore i dalje bio ponosan – ali zato „Kaisarion“ izbjegava kolotečinu vrlo živahnom, čak vedrom, pop rock dinamikom. No, tu se nipošto nije izgubio Forgeov prepoznatljivi stil.
Budimo realni, Ghost je, baš kao i Myrkur, specifična atmosfera i ugođaj. Započeli jesu s metalom, no to je bile više polazište nego zacementirani identitet. Ghost je primjer gotičkog horor kiča na koji se pubertetlije i nedozreli metalci pale i isfuravaju, a ovdje je već usavršen do posljednjeg detalja. Zvuči iskreno te, za razliku od The Darknessa, nimalo kao nečija nostalgična sredovječna kriza. Dosad ste vjerojatno već odlučili sviđa li vam se takav pristup ili ne, a ovaj album vas vjerojatno neće razuvjeriti.
„Spillways“ je tako primjer posvete koji nije jeftina fora za privlačenje pažnje jer odlično demonstrira znanje ranijih era te zašto su neke pjesme jednostavno zarazne. Bez brige, nije sve tako veselo. Već su „Call Me Little Sunshine“ i „Hunter's moon“ više usmjerene metalu, osobito refreni koji naprosto zrače „zloćom“. Taman za sve nadobudne male sotoniste koji bez toga naprosto ne bi mogli izdržati ostatak albuma. Potonja doduše previše zvuči kao očit singl te pomalo remeti strukturu i atmosferu albuma, ali zato „Watcher in the Sky“ nadoknađuje s nešto manjom agresijom, ali mnogo boljim aranžmanom.
Već spomenuti humor dolazi na svoje s „Twenties“, gotikom poznatom s prošlih albuma koja ne bi bila ništa posebno – da nije smještena usred parade u New Orleansu. No, titulu najblesavije stvari s albuma ovaj put preuzima „The Darkness at the Heart of My Love“. Ljubavna je to balada čije bogohuljenje klišeje popa i hip hopa današnjice šalta ne u domenu ritam mašina, već pravih instrumenata. Razlika? Potonji ne recikliraju jedno te iste uzorke snimljene prije skoro 40 godina bez trunka ironije. Odmah dobijete na živosti i ljudskom faktoru čim se odmaknete od umjetnosti elektronike. Moderni pop kopira prošlost, dok ju Ghost živi punim plućima.
No, album ne bi imao nikakav učinak da zvuči k'o jadna kolekcija demo snimaka. Ipak treba znati sastaviti prikladan zvuk, a ovaj put su se vratili dva koraka unatrag te ponovno angažirali Klasa Åhlunda čija je produkcija obilježila „Melioru“. Ton je stoga opet tamniji i topliji s prizvukom horora unatoč blažim trenutcima te nije toliko otvoren i mekan kao na „Prequelle“. Zvučao bi još bolje da nema kompresije zvuka, glavne boljke albuma. Iako varira od pjesme do pjesme, na trenutke zna biti iritantno. Solaža na „Respite on the Spitalfields“ ima vrlo dobru boju i ton pa je prava šteta što ju također „krasi“ i clipping. Ipak mislim da nam je dovoljna distorzija gitare. Ne treba nam i distorzija samog signala. I nije neka pohvala, toga se nadam da će idući uradak zvučati bolje. Dotad možemo još nekoliko puta preslušati ovaj.
„Impera“ posjeduje od svega pomalo i nikoga neće razočarati. Ok, možda neće oduševiti puritance. Forge je dokazao da zna razviti i glazbenu priču, a ne samo briljirati u haljama. Ako okorjelom metalcu ne leži, uvijek se može vratiti izvođačima iz 70-ih i 80-ih. Kad otkrije Sabbathov „Changes“, usrat će se.
Popis pjesama:
- Imperium
- Kaisarion
- Spillways*
- Call Me Little Sunshine*
- Hunter's Moon
- Watcher in the Sky*
- Dominion
- Twenties
- Darkness at the Heart of My Love
- Griftwood
- Bite of Passage
- Respite on the Spitalfields*
